Možete li u cijeli komentar staviti samo jednu riječ onoliko puta koliko treba da se popuni kolumna? Ja bih stavio samo milijun puta - BRAVO!!!!
Ovo je nevjerojatno. Ja sam s klubom u Srbiji, ali imali smo ovdje RTL televiziju i vrištali smo od sreće drugih pola sata.
Možda će netko reći da pretjerujem, ali ovo je najveća pobjeda hrvatske reprezentacije. Mi ni jednu tako stresnu, tako bitnu i naočigled nemoguću, pred 15.000 protivničkih navijača, nismo dobili tako uvjerljivo.
Ovo je bilo maestralno odigrano. Za ne povjerovati. Od prvog do posljednjeg igrača, preko stručnog stožera... Svih.
U ovim danima iščekivanja sam se nadao, ali priželjkivao sam bar da ih pobijedimo, pa da uzdignutih glava, pogotovo ti mladi dečki koji su prvi put na velikom prvenstvu, dođu doma. Ali svaki put kad bih razmišljao o tome, sjetio bih se da su nam ti Poljaci uvijek nekako ležali. OK, dogodilo se ono u Kataru, ali to je jedna utakmica naspram nekih u kojima smo ih razbijali. I uvijek sam imao osjećaj da se oni nas boje.
E, pa jučer su napunili gaće od straha. I to se vidjelo od prve minute. Bili su pod nevjerojatnom psihološkom blokadom i izgorjeli pod pritiskom i naše igre i pune dvorane. Već nakon 4:1 znao sam da ćemo to dobiti, samo nisam znao koliko takav ritam možemo izdržati. Na kraju je izgledalo kao da mogu igrati još 60 minuta. Toliko su djelovali svježe. Razbijali su Poljake, a izgledali su kao da se ne umaraju.
Bila je milina za gledati. Ne sjećam se kad sam tako uživao u jednoj rukometnoj utakmici. Naravno da je nama dodatni vjetar u leđa dala pobjeda Norveške nad Francuskom, mislim da su oni u tom trenutku vidjeli da se čuda događaju. Pa su još vidjeli da su Nijemci dobili Dance... To im je sigurno dalo nadu.
Mislim da su za rukomet takve stvari super. To da su se Norveška, Njemačka, Hrvatska, pa i Švedska, pokazali s nekim novim, mladim reprezentacija i nekim drukčijim igrama. Raširila se ta rukometna lepeza i presretan sam što smo mi dio nje.
Imali smo nevjerojatnog Stevanovića, čudesna krila, koja je Duvnjak bez pogreške zapošljavao, šaljući im duge lopte kroz sredinu, ali i svaka zamjena koja je ušla, Karačić, Šebetić, Slišković, svaki je odigrao za desetku.
I mislim da je njima sada palo golemo breme s leđa što nema među četiri tih nesretnih Francuza, a naši protivnici Španjolci se nakon ovakve naše predstave sigurno tresu.
Ma, kad bi neki umjetnik poželio nacrtati idealnu rukometnu igru, bila bi to ova naša. Ne, ne školska, ovo je bila utakmica iz snova. Zato ja sada kažem da mi možemo i do kraja! Pa nek’ se netko usudi reći da sam lud! Sjetite se samo na koji su način ovi dečki ušli u polufinale i vjerovat ćete i vi...