Kad je zamijenio Ivana Leku onda je Karoglanovih pet pobjeda uslijedilo sa Slaven Belupom, Rudešom, Osijekom, Varaždinom, Istrom i Goricom. Objektivno je za momčad koja želi naslov prvaka da te utakmice dobiva, sa više ili manje uvjerljivosti. Pojačanje euforije odrazilo se i na jačanje ionako golemog pritiska u dvobojima sa težim suparnicima. Susreti sa Lokomotivom, Dinamom, Rijekom i sada drugačijim Osijekom realniji su prikaz kako će borba za vrh biti jako komplicirana do posljednjeg kola. Karoglan je sa jačima dodatno potvrdio kako mu je pragmatičnost temeljni pristup. Dakle, prvo se dobro (o)braniti, a onda ofenzivno oploditi igru. Za kraj polusezone u prosincu i procjeni da su baterije ispražnjene to se može tretirati logičkim pristupom. I sa idejom da se momčad osvježi, a potom kroz kraće pripreme ipak taktički digne na višu razinu. Naravno, uz poneku igračku akviziciju koja će konkretno osnažiti momčad tamo gdje je "tanka". U prvom redu na lijevom beku, krilu i u središnjici.
Hajduk se jest nadopunio sa Kleinheislerom, pa Brekalom, Nikolom Kalinićem, uz neizvjestan dan povratka igri Perišića. Igra Kalinića u Osijeku ukazuje da je to koristan povratak. Hajduk bi logično trebao biti jači i za potpunu prilagodbu Žapera, Uremovića i drugih (prijašnjih) ljetošnjih novaka. Dolazak Perišića i Brekala, dakako, dodatno je usijalo euforičnu atmosferu i stvorilo dojam da su svi putovi prema tituli utabani i kao već u siječnju treba rezervirati dane lipanjskog ludog slavlja…
Iz jedne u drugu krajnost
Nogomet je igra u kojoj osim rezultata praktično nema egzaktnosti. Prve dvije utakmice godine pokazale su tu realnost. Prevelikom brzinom euforija okruženja prešla je iz jedne u drugu krajnost. Uglavnom generirano od onih koji su podgrijavali prvotnu euforiju, kroz medije. Poraz od Rijeke djelovao je kao hladan tuš, ali remi u Osijeku, koliko god djelovao kao neispunjenost, pokazuje dobru reakciju momčadi. Ona je bila bitno oslabljena (Livaja, Žaper, Sahiti, Sigur…). No, sada su kritike prema Karoglanu i vrijednosti momčadi, odjednom pune žestine i od onih koji su igrali nogomet, te bi ipak morali imati ravnotežu procjena. Kao što su se ukrcavali u populističko pumpanje pobjedničke atmosfere, sada na istom tragu podgrijavaju samo priče o slabostima.
Za euforična okruženja to je prirodno stanje ali i limit. Hajduk nije bio kraj svijeta dok je držao čelnu poziciju sa uvjetnim bodovnim prednostima (zbog manja utakmica konkurencije). Hajduk nije sada "nikakav" zato jer je poražen sa Rijekom i ostvario ipak pozitivan rezultat u Osijeku.
Atmosfera se može osnažiti opet u idućim utakmica, sa Slaven Belupom i Istrom na Poljudu, te u gostima kod Rudeša, Varaždina i Gorice. No, ni tada neće biti definirana natjecateljska priča. Niti šampionski osnažena u pobjedama, ako nema potvrde u seriji sa najjačim suparnicima.
Ono što Mislav Karoglan treba poduzeti, i to odmah, je smiriti strasti i koliko je to moguće u splitskom okruženju, relaksirati igrače glede pritiska-imperativa nametnutih očekivanja. Nije to naravno lako, ali trener je tu, sa vodstvom, da pronađe tu zonu nogometnog mira. Recimo sa manje glamuroznih priča, najava, spektakularnih poruka i pristupa, iscrpnih medijskih istupa i analiza. Teret pritiska vidljiv je po tome što svaku seriju pobjeda i "slave okruženja" zamjenjuju povezani porazi (2 plus 2 plus) i sada četiri utakmice bez pobjede. Taj pritisak se mora sniziti, ako treba i izolacijom igrača.
Drugo što bi treneru moglo biti saveznik snaženja je igra na kartu realnosti. Hajduk ima problem lijevog beka kao mnogi, ali objektivno je imao i peha. Prvo se ozlijedio odlični Melnjak, a onda je i Diallo, za kojeg se vidi koliko sada nedostaje, zbog reprezentacije. Protiv Rijeke su primljena oba gola sa lijeve strane. U Osijeku je, nadalje, Hajduk bio osjetno hendikepiran jer su mu nedostajali Livaja, Žaper, Sigur i Sahiti, četvorka specifičnih vrlina koje je jako teško zamijeniti. Pogotovo sve u jednoj teškoj utakmici. Ako Livaje nije bilo zbog ozljede, kao i Žapera zbog bolesti, problem je što su Sahiti i Sigur izostali zbog kartona. Momčadi treba jači fokus na nogomet, a ne euforiju. Upravo je Sahitijeva nervoza razlog što je (opet) požutio, protiv Rijeke i izostao u Osijeku. Takvo suvišno kartoniranje bi trebao trener jasno krotiti kroz ipak čvršći stav prema igračima.
Šampionski gard
Naposljetku, a moglo se i na početku ovog osvrta, Karoglan bi ipak trebao temeljno napraviti iskorak u pristupu utakmicama. Želi li izbjeći aktualni natjecateljski ritam u idućim tjednima, te bildati samopouzdanje momčadi za te ali i kasnije snažnije suparnike, Bijeli trebaju drugu energiju. Hajduk se bori za naslov, i momčad treba hrabriji pristup, "za pobjedu", a ne pragmatičnost "prvo obraniti pa napasti". U prvih 5 utakmica imao je Karoglan 10:1 (prosjek 2-0,2) i to je ok sukladno težini utakmica (SB, Rudeš, Istra, Varaždin, Gorica). Onda je uslijedio jači ritam (Lokomotiva, Dinamo, Rijeka, Osijek) i 3:4 gol razlika za tri remija i dva poraza. Problem se prepoznaje u manjku ofenzivne energije ali i nedovoljnoj odlučnosti u pristupu. Momčad za vrh treba gard onog koji napada da pobjedi i spreman je nešto riskirati da bi se takav pristup pokazao profitabilan na kraju sezone.
Karoglan taj iskorak u pristupu i moći, barem do sada, nije uspio učiniti. Identitet igre, pogotovo ofenzivne gradnje, je nedorečen. Dojam je upravo zato jer nije definiran jasan pristup beskompromisnog garda, "za dobiti utakmicu". Osim što se tako ne bilda samopouzdanje potrebno za dvoboje sa konkurencijom, istodobno se gubi uvjerljivost i riskiraju kiksovi sa ostalih šest suparnika HNL-a. Faktor vremena u kontekstu tog iskoraka je istekao. Borba za vrh je otvorena i Karoglan i Hajduk moraju mijenjati frekvenciju pristupa dok se to još realno može…