Lukša Jakobušić ušao je u četvrtu, ključnu godinu mandata na Poljudu. Godinu u kojoj bi njegova vizija pobjedničkog Hajduka trebala dosegnuti vrhunac i donijeti na Poljud naslov prvaka, koji se čeka od davne 2005. Svi Jakobušićevi potezi, koje je tako pažljivo vukao od prvog dana preuzimanja Hajduka (30. listopada 2020.), imali su samo jedan cilj - stvoriti od Hajduka najjači klub u Hrvatskoj. Naslov prvaka samo je prvi veliki korak u toj misiji...
Nije lako opisati s čime se Jakobušić morao suočavati prethodne tri godine. Svaki dan u “kavezu” i to otvorenog garda. Primio je nižući mečeve stotine teških udaraca, ali zadao ih je daleko više i zato je još uvijek tako čvrsto na nogama. Koji predsjednik ima pravo izaći na Skupštinu, potpisati 12,5 milijuna eura klupskog duga, pa dobiti snažan pljesak i jedinstvenu podršku članova?
Minus je, doduše, knjigovodstveni, Hajduk je solventan zahvaljujući Vuškovićevom transferu teškom 11 milijuna eura, koji će se kroz knjige provesti tek 2025. kad mladić postane punoljetan, ali nogometni navijač često gleda samo tu završnu brojku, koja je zabrinjavajuća. I možda bi takvom čovjeku bilo lakše kad bi barem znao koliki je onda stvarni, a ne knjigovodstveni minus Hajduka?
Vrijeme depresije
Da bismo probali objasniti je li Hajduk doista blizu osvajanja naslova moramo se vratiti na prve Jakobušićeve dane.
Predsjednik Marin Brbić povukao se potpuno slomljen, bez ikakve vizije kako da izbjegne dno provalije prema kojem je Hajduk jurio velikom brzinom. Rezultati na terenu očajni (u osam kola osvojeno je 10 bodova), svlačionica prepuna igrača bez kvalitete i karaktera, a vrlo skupa.
U blagajni je bilo novca za još jednu plaću, a nitko nije imao ideju kako je napuniti da se nekako preživi do srpnja, nadajući se nekom transferu koji bi spriječio klupski bankrot.
Na domaćim utakmicama Hajduk bi imao po tri tisuće gledatelja. Potpuna depresija.
Miris titule
Jakobušić je znao što mu je činiti, ali nije znao kako će se domoći novca bez kojeg nigdje nije moguće napraviti korjenite promjene. Priznao mi je to nedugo nakon što je postao predsjednik.
- Nemamo novca i ne znam kako ću ga nabaviti, ali siguran sam da ću to nekako riješiti. Novac nikada ne smije biti alibi u klubu Hajdukove veličine. Do početka proljetnog dijela prvenstva moramo povući hrpu teških poteza, pronaći sportskog direktora i trenera, promijeniti barem pola svlačionice, a iz kluba maknuti sve koji nisu spremni raditi isključivo u cilju stvaranja najboljeg kluba u državi. Nisam došao tražiti alibije, a još manje pričati o tome kako je Dinamo deset razina ispred Hajduka. Došao sam podići Hajduk iznad Dinama, a glavni cilj je stvoriti ozbiljan europski klub - kazao je između ostalog Jakobušić, naglašavajući kako je u Dubrovniku tek u trećoj godini stvorio preduvjete s kojima je Jug postao prvak Europe osvojivši svih pet trofeja u jednoj godini.
- I u Hajduku ću trebati tri sezone, uvijek se može dogoditi da to bude ranije, ali realne su tri sezone.
U “nultoj” (ne bi bilo korektno napisati u prvoj jer je preuzeo klub usred sezone u očajnoj situaciji) se Hajduk domogao Europe nakon što mu je Gorica u borbi za četvrto mjesto bježala 17 bodova.
U prvoj (pravoj) Jakobušićevoj sezoni Hajduk je do dva kola prije kraja prvenstva bio u borbi za naslov, a osvojio je Kup, dočekavši tako prvi trofej nakon devet godina čekanja. Obranio je Hajduk pehar Kupa i proljetos u trećoj Jakobušićevoj sezoni, obranio je k tome i drugo mjesto, ali nije bio toliko konkurentan Dinamu, što je realno bio rezultatski korak unazad. I dovoljno jak argument da se Jakobušić po prvi put suoči s ozbiljnim kritikama sad već bitno osnažene oporbe.
Međutim, Jakobušić nije ustuknuo, malo se iskorigirao, ali nastavio je svojim putem, koji ga je doveo do toga da je jesenski dio sezone Hajduk završio na prvom mjestu. Prvi put nakon 19 godina, dovoljno da “miris titule” bude snažniji nego ikad nakon 2005.
Frapantne brojke
Hajdukovi rezultati izvan terena frapantni su za hrvatske prilike. Depresiju koju je Jakobušić zatekao preuzevši klub zamijenila je euforija podvučena brojnim rekordima. Hajduk je jesenas na Poljudu u prosjeku imao 21.827 gledatelja. Prošle je ta brojka iznosila 15.345, a pretprošle 12.667. Hajduk takvu gledanost nije imao ni u Jugoslaviji, a u vrijeme kad je 2005. osvojio posljednji naslov prosjek je bio debelo ispod 10.000 tisuća.
Hajduk je lani imao više od 105 tisuća članova, više od 20 tisuća pretplatnika, što su još dva apsolutna rekorda u povijesti kluba. Hajduk je u 2023. prodao 28.400 dresova, što je više od kompletnog ostatka HNL-a.
Od Jakobušićevog dolaska Hajduk je u prodaji dresova narastao za gotovo 500 posto. Rekordni su i sponzorski prihodi, što je uvelike zasluga direktorice marketinga Marinke Akrap, ali i nju je Jakobušić doveo. Potpisao je Jakobušić i rekordan (11 milijuna eura, premda Transfermarkt piše 13,8 milijuna eura) izlazni transfer Luke Vuškovića.
Dobro upućeni kažu da je današnji Hajduk iznutra dramatično drugačiji od onog kojeg je Jakobušić zatekao, posložen na svim razinama. Jakobušić je od starta bio nemilosrdan prema svima koji su po njemu, na bilo koji način, ugrožavali ambiciju kluba.
Mijenjao je trenere kao na traci, čak i Ivana Leku, kojeg je dvije godine čekao i tražio način da ga dovede u klub. Smijenio ga je jer je smatrao da s njim ne može osvojiti naslov. Puno je od Leke očekivao, znao je i reći da će mu on sigurno biti posljednji trener u predsjedničkom mandatu, ali nije puno dvojio kada mu se odlučio zahvaliti.
Sportski direktor Mindaugas Nikoličius čovjek mu je od najvećeg povjerenja kad je teren u pitanju. Nije ga dirao ni u najkritičnijim okolnostima, ne obazirući se što mnogi iz nogometne struke njegov rad ocjenjuju problematičnim. Litavac je promašio dosta skupih pojačanja, kao i nekoliko trenera, ali predsjednik je i dalje uvjeren da s Nikoličiusom Hajduk čvrsto i kontinuirano raste i u svlačionici.
Puno neizvjesnosti
I sada je Hajduk pet mjeseci daleko od naslova. Jakobušić ga je do toga doveo. Nitko u regiji nije ni blizu Hajduka po pitanju članova, pretplatnika, gledatelja, prodaje dresova, sponzora... Međutim, naslov se osvaja na terenu, a tamo Hajduk nije tako uvjerljiv. Usprkos tome što je vodeći, mnogi će reći da nije i prvi favorit za naslov.
Momčad je i dalje previše ovisna o Marku Livaji, a kako Mindaugas Nikoličius u prethodnih šest prijelaznih rokova nije uspio dovesti igrače koji bi kontinuirano odlučivali utakmice, je li realno očekivati da to napravi u sedmom pokušaju? I može li neiskusni trener Mislav Karoglan izdržati pet mjeseci s bremenom imperativnog osvajanja naslovaprvaka na svojim leđima?
Puno je otvorenih pitanja, puno neizvjesnosti, ali Jakobušić je u tri godine pokazao da nema problema nositi se s tim. I zato Hajduk itekako treba respektirati u toj borbi za naslov. Hajduk se pod Jakobušićem kontinuirano diže, a najveći konkurent Dinamo već je duže vrijeme u evidentnom padu i pitanje je kada će se taj pad okončati.
Zato se proljetni napad na titulu doživljava kao Hajdukov idealan trenutak ili barem najbolji unazad 19 godina.
Uspije li osvojiti naslov, Jakobušićev mandat bit će upisan kao jedan od najimpresivnijih u povijesti kluba.
Imperativni cilj
Ne uspije li, nitko mu neće osporiti da je u strahovito teškim okolnostima Hajduk izvukao iz depresije i doveo do velike euforije. Međutim, bez titule će na koncu biti predsjednik koji nije dovoljno dobar da bi ostvario misiju koju je sam zacrtao i postavio kao (prvi) cilj.
Bez titule mu skupštinari više neće pljeskati, nego će ga razapeti zbog 12,5 milijuna eura minusa, previše nekvalitetnih stranaca i veterana u svlačionici, premalog broja mladih iz Akademije, prevelikog proračuna od 30 milijuna eura...
Kao što Jakobušić nije imao milosti prema trenerima kada bi ocijenio da nisu sposobni donijeti titulu, tako će nemilosrdni biti i oni koji će na kraju mandata ocjenjivati njegov rad. Ne obazirući se na puno nevjerojatnih rekorda koje je Jakobušić potpisao u svom mandatu.
Naslov i to već na proljeće stoga je imperativ i za predsjednika Lukšu Jakobušića...