Bio jednom mali Šime. Volio je more, ali i nogomet. No, onih od mora oko njega bilo je više. Imao je ‘barku malu‘, zove se optimist, kakva slučajnost. S njom je ‘98 u kadetskom uzrastu osvojio prvu svoju veliku medalju, a dvije godine kasnije onu najsjajniju. Onda je Šime narastao i sa 22 godine prvi puta je otišao na Olimpijske Igre. Qingdao na Žutom moru koji je bio domaćin jedriličarima u Pekingu 2008. godine uvijek će mu ostati u sjećanju. Deveto mjesto s s Igorom Marenićem u klasi 470 bilo je poput medalje. Danas je Šime narastao, do 38 godina, danas je Šime obiteljski čovjek, peterostruki hrvatski olimpijac, čovjek zbog čijeg prezimena znamo što je ustvari jedrenje. Makar, bilo je puno sjajnih i velikih jedriličara prije njega… No, jedna epizoda od prije osam godina u zaljevu Guanabarra u Riju ostaje zapisana za sva vremena u povijest hrvatskog sporta. 18. kolovoza u sjenci Glave šećera on i Igor Marenić postali su olimpijski pobjednici u klasi 470.

I to je bio kraj puta tog nezaboravnog dvojca i početak jednog drugog puta koji je ‘glava‘ cijele priče otac Edo zamislio odavno. Dok su Šime i Igor Marenić radili sjajan posao, rastao je četiri godine od Šime mlađi Mihovil Fantela. I nekako od kraja priče koja je donijela prvo hrvatsko jedriličarsko zlato na OI u Riju, počinje priča o braći Fantela na velikoj sceni. I traje.

Iz klase 470 prešli su u 49-er, odmah je to bio plan.

- A to vam je otprilike kao kada rally vozač pređe u Formulu jedan ili kada u gimnastici konja s hvataljkama zamijetite ručama. Nemoguće je vući paralele i uspoređivati te stvari. Masa je detalja koji idu uz sve to, to je natjecanje, borba, tu i najmanji detalj može presuditi i koncentracija mora biti savršena, a odluke pravovremene. Brod je važan, mi smo prije mjesec dana dobili novi, isprobali, sve je OK. To su stvari koje traže vrijeme, puno treninga, puno različitih situacija. Svako regatno polje nosi svoje, tako i ono koje smo imali u Riju, i u Tokiju i koje ćemo sada imati u Marseilleu. Bili smo, radili smo na njemu, zapisivali, pamtili i vjerujemo da smo uspjeli i nadamo se dobrom poslu – reći će Šime Fantela ‘kapetan‘ broda.

Šime Fantela

HOO/Kolektiff

Njihov početak je bio savršen, jer su u Aarhusu 2018. godine postali svjetski prvaci. A 49-er je sasvim jedna drugačija priča, kako je sam ‘kapetan‘ zaključio. Ako brojke kažu da je visina jarbola u 470 6,78 metara, a da je u 49-er 8,50 metara, ako je gaz 49-era 1,50 metara, a 470 0,15 do 1,05 metara, ako je površina jedra kod 49-era 21,2, a kod 470 12,7 kvadratnih metara, priča samo postaje brža, uzbudljivija i jedriličarski rečeno, zahtjevnija, teža. I braća Fantela idu tim putem. Ovo će biti njihove druge zajedničke Igre, malom Šimi danas velikog Šimi s početka priče čak pete, a Mihi druge. U Tokiju su bili osmi, ali Tokio je bio prije tri godine. Šime i Marenić osam godina su rasli od Pekinga, preko Londona do zlata u Riju, a tu nema godina prije, a bilo ih je. I to je samo dokaz koliko je jedrenje težak i zahtjevan sport, koliko nekoga koji nema svakodnevno dodir s njim cijela ta organizacija može impresionirati. Sitni smo i u tome, kada vidite koliku silu opreme, brodova i svega što ide uz jedan tim dopreme na natjecanje jedriličarske velesile. Za usporedbu, mi smo u olimpijskom jedrenju imali 48 ljudi do sada, Francuska preko 700 (15 zlata), Velika Britanija preko 400 (31 zlato - najviše), SAD preko 300, Danska, Švedska, Australija, Norveška, Nizozemska, Italija preko 200… Mi imamo to zlato na koje smo ponosni jako, a Britanac Ben Ainslie i Danac Paul Elvstrom imaju po 4 zlata svaki, Ainslie još i srebro, a pet medalja ima i Brazilac Robert Scheidt.

Još ćemo se malo vratiti na Šimine riječi nakon olimpijskog zlata u Riju.

- Ovo je kruna 15 godišnjeg rada, odricanja, nakon trećih Igara. Sada imamo sve. Olimpijski pobjednici, dvostruki svjetski, trostruki europski prvaci. Nema više što osvojili nismo.

Mihovil Fantela

HOO/Kolektiff

Strašni su bili, tako da su im Grci i Australci najveći protivnici stisnuli ruku na kraju. I taj dvojac na kojeg smo toliko ponosni još jednu je stvar napravio u Riju koja se mora zapamtiti i uvijek spomenuti, a nema veze ni s trimanjem jedra, ni s lovljenjem kurenta, ni s jedrenjem, ali puno govori o njima. Naime, kada su osvojili zlato stigli su u mixed zonu pred novinare. Najezda svih tih specijalista u lovu na zlatna jedra je bila ogromna, a na press konferenciji čekala su još i dva profesionalna moderatora u velikom šatoru svjetske jedriličarske federacije. A naši su Šime i Igor došli pred sve i rekli, ‘molimo vas za malo strpljenja, prioritet imaju hrvatski novinari koji su ovdje došli zbog nas‘. Nikada, a radim u SN već 40 godina, nisam to doživio niti od jednog hrvatskog sportaša i to je stvar koja se ne zaboravlja, stvar koju bi mnogi trebali naučiti i zapamtiti.

I opet neki dan telefon, nismo se dugo čuli. Nije bio problem. A nije nam jedrenje kao njima svaki dan, da se ne lažemo. A nije ih lako čuti, ni Šimu, ni Mihu, jer jedrenje je ‘vrime‘, brod, more, uzima cijeli dan. U Marseilleu su bili, treniraju već skoro tri mjeseca, teka je puna bilješki o moru, vjetru. Jedrili su trening regatu na mjestu na kojem će jedriti olimpijsku utrku u 49eru i bili su drugi, možda to nešto znači, možda... Sad će malo u Zadar, u Gusara, pa malo odmor, trening i 20. srpnja opet u Marseille. Škota je čvrsta, trapez je čvrst, flok je čvrsto pod kontrolom, genaker garantira visoke brzine… Da, da, i dalje smo na jedrenju, jednoj priči koja je zbog Šime i Igora postala bezvremenska. A Šime s Mihom ide dalje…