Goluža: Prvog dana u klubu pružio mi je ruku; Červar: Bio je igrač za velike utakmice

U SAD-u je sinoć nakon teške bolesti preminio proslavljeni hrvatski rukometaš Iztok Puc. Iztok je s rukometnom reprezentacijom, predvođenom Velimirom Kljaićem, osvojio prvo hrvatsko olimpijsko zlato u Atlanti 1996.

Izraze sućuti izrazili su brojni Iztokovi suigrači i prijatelji kao Slavko Goluža, Mirko Bašić, Lino Červar...

- Moja sućut Iztokovoj obitelji, njima je danas najteže. Počašćen sam što sam imao priliku igrati s takvim rukometnim velikanom. Već prvog dana mog dolaska u Zagreb pružio mi je ruku i pomogao da se snađem. To ću zauvijek pamtiti. Kad se otišao u Celje i zaigrao za Sloveniju bilo mi je čudno gledati ga u tuđem dresu, ali takav je sport. Žao mi je što zlatna generacija iz Atlante nije stigla odigrati tu utakmicu za Iztoka - kazao je Slavko Goluža.

- Poznavao sam Iztoka još dok je bio klinac. Prvi put smo dijelili svlačionicu 1986. u reprezentaciji na Trofeju Jugoslavije u Rijeci. Bio je izvanredan dečko, veseljak i borac. Ostavio je traga u tri reprezentacije i nikad se nitko nije mogao naljutiti na njega iako je mijenjao nacionalne dresove. Uvijek je bio vođa i prevaga za svoju momčad. Danas takvih igrača više nema... - kazao je Mirko Bašić

- Nikad nismo igrali zajedno u istoj momčadi, ali pamtit ću Puca zauvijek kao uvjerenog pozitivca. Sjećam se kako sam mu u jednoj utakmici razbio nos, a poslije utakmice završili smo na piću za istim stolom. Nije bio zlopamtilo. Prerana smrt je odnijela već trećeg hrvatskog zlatnika iz Atlante. Dosad smo već ostali bez starog Kljuna i Džebe Nekića, rekao je Ivica Udovičić.

- Iztoka znam još od početka osamdesetih, kada je počinjao karijeru u Šoštanju kraj Velenja. Bila su to vremena kada se još treniralo na otvorenom. U tim ga je počecima vodio Miro Požun, kasniji trener Celja. Tada sam radio u Umagu i odmah sam u njemu prepoznao potencijal za ponajboljeg beka svijeta. Kasnije nisam nikada vodio utakmicu protiv Celja dok je on bio tamo, ali sam ga pratio. Bio je igrač za velike utakmice kojem nikada nije zadrhtala ruka u važnim trenucima, kazao je Lino Červar.

- Pamtit ću ga kao jednog od najvećih hrvatskih rukometaša u povijesti, možda i najboljeg lijevog beka, ali i ljudinu od čovjeka. Dao je za hrvatski rukomet najviše u trenucima kada mu je to bilo najpotrebnije. Početkom devedesetih, kada je stigao u Zagreb, bio sam među najmlađima u momčadi, ali me ta generacija, a tako i on, uvijek doživljavala kao jednako vrijednog. Pratio sam preko medija kakva mu je zdravstvena situacija, ali nisam mislio da će sve tako brzo i tragično završiti, kazao je Venio Lesert.

- Otišao je jedan od najvećih lijevih bekova u povijesti ovoga sporta. Iztoka znam odavno, otkad sam sa 18 godina prebačen u prvu momčad Borca iz Banje Luke. Kasnije sam, tijekom vremena provedenog u Badelu i reprezentaciji, dobio priliku upoznati jednog od najkvalitetnijih ljudi uopće. Osobno, pamtit ću ga po posljednjem golu protiv Wallaua u Frankfurtu 1993., koji nam je donio drugi naslov europskih prvaka. Ogroman udarac za hrvatski rukomet, ali i sport uopće, rekao je Božidar Jović.