Mike Tyson jedan je od najvećih boksača svih vremena. Za mnoge najveći nokauter u povijesti. Čelični Mike je od 1999. do 2001. Tyson bio je u svom posljednjem pobjedničkom nizu u karijeri. Nakon što se oporavio od dva poraza od Holyfielda, dotukao je Françoisa Bothu, Juliusa Francisa, Loua Savaresea, Andrewa Golotu, Briana Nielsena i ušao u dvoboj protiv Lennoxa Lewisa. U kojem je izgubio.
Unatoč blistavim pobjedama, to naravno nije bio vrhunac Mikea Tysona - tehnika mu je potonula, kombinacije su se prorijedile, postao je sporiji i monotoniji, te je previše jurio nokaut. Ipak, snaga i izvrsna forma u tim godinama omogućili su mu stvari koje ni njegove suparnike nisu mogle ostaviti ravnodušnima.
U siječnju 2000. Tyson se prvi put borio kao profesionalac u Europi - promotori i engleski biznismeni doveli su ga u Manchester, čak i riješivši problem s kaznom za silovanje. S takvim činom Mike nije mogao legalno dobiti vizu, no onda se uključio britanski ministar unutarnjih poslova Jack Straw koji je osobno odlučio izdati vizu boksaču. Kao rezultat toga, Iron Mike je ušao u Britaniju i borio se s lokalnim prvakom Juliusom Francisom.
Tyson je u ovoj borbi pokazao gotovo najbolju formu koju je imao tijekom svog drugog ili trećeg vala. Nokautirao je svog protivnika pet puta, bio je nevjerojatno eksplozivan, raznovrstan i moćan. Nakon petog nokauta sudac je odlučio prekinuti borbu.
Godinama kasnije Julius je dao intervju za časopis The Observer, gdje je slikovito opisao s čime se morao suočiti te siječanjske večeri 2000. Ova su sjećanja savršena slika Mikea Tysona, iako je tada već bio izgubio 25-30% nekadašnje snage.
"Izvan ringa, kada je Tyson odjeven u normalnu odjeću, on ne izaziva takav strah. On je tihi introvert. Tek kad obuče te crne hlačice i bokserice, ta njegova životinjska strana dolazi do izražaja. Sjećam se kako mi je srce lupalo i poskakivalo dok sam stajao pokraj njegove kartonske slike na konferenciji za novinare. Kad sam ušao u ring, doslovno sam se opio atmosferom koja je bila u dvorani. Britanska vojska je čak postavila posebne ljude na tribine koji su bubnjali u moju podršku. Svidjelo mi se.
Da budem iskren, Tyson me još uvijek plašio, imao je više nokauta nego ja borbi. Ali u isto vrijeme nitko me nije mogao uvjeriti da će me pobijediti. Međutim, kada je počeo dvoboj, shvatio sam da je to sasvim druga priča. Kad je Tyson krenuo prema meni, iz njega je izbijala nevjerojatna energija i žestina. Moj plan je odmah izletio kroz prozor. Kada se pripremate za borbu s njim, naučite kako raditi protiv njegove ofenzive, kako se od nje braniti. Ali način na koji on to radi u borbi uopće nije ono za što ste se pripremali. Kad me netko udari, želim uzvratiti. Takva sam ja osoba. Ali Tyson je bio drugačiji.
Odmah me udario snažnim desnim krošeom, a iako sam bio dobro pripremljen za borbu, bio sam šokiran njegovom brzinom i snagom. Bio sam u nokdaunu u prvoj rundi, ustao, ali sam se borio u magli do kraja borbe. Udarao me svim vrstama udaraca po tijelu i po glavi. Njegovi su me udarci dizali s poda, a ipak sam imao 111 kg! Krenuo je prema meni s jedne, pa s druge strane, kutovi su mu bili nevjerojatni. Ljudi uvijek pričaju o njegovoj moći udarca, ali njegov tajming i tehnika također su bili izvrsni. Eto koliko je on talentiran borac.
Kad su mi nakon borbe rekli da sam pao pet puta, bio sam u čudu. Nisam ni razmišljao o tome i samo sam se pokušavao vratiti u borbu nakon padova. Bolovi me nisu obuzeli sve do dolaska u hotel. Tad me tek uhvatila muka, boljelo me je sve na tijelu. Proveo sam sate u kupaonici da se oporavim. Nikada neću zaboraviti tu bol."
A zamislite da ge je Tyson dočekao kad je bio na vrhuncu, tamo još početkom 90-tih. Te 2000. već je imao 34 godine.