Doslovno koju sekundu prije nego što će Sandra Elkasević primiti medalju za trijumf na Europskom prvenstvu u Rimu, krupne kapi kiše spustile su se nad Trg Fontana della Sfera ispred Olimpijskog stadiona. Nasmijalo je to i Sandru i sve prisutne, ali nikome nije palo na pamet otići prije svjedočenja još jednom povijesnom trenutku, sedmom kontinentalnom zlatu koje će zablistati oko vrata najbolje hrvatske atletičarke. A u masi ispred pozornice nekako se najviše isticao Edis Elkasević koji nije skrivao ponos i sreću dok je pokušavao ovjekovječiti još jedan veliki trenutak u karijeri svoje najbolje učenice, a od prije nekoliko mjeseci i supruge.
Edis je Sandrin trener od 2013. godine i ovo im je 11. zajednička medalja od 14 koliko ih je kraljica diska osvojila u karijeri. Bilo je svih tih godina dramatičnih finala, ali ovo subotnje u Rimu ne spada u tu priču. Sandra je u prvom pokušaju bacila disk 67,04 i do kraja ostala neuhvatljiva za suparnice.
- Ma bilo je ranije drama, ali sve se to zaboravi. Ovo je opet bilo neko novo iščekivanje, nova trauma hoće li sve proći u redu. Hvala bogu, prošlo je. Kvalifikacije su bile u redu, u finalu je prvi hitac super odradila, poslije to nije uspjela ponoviti, ali zlato je tu i to je najvažnije. Išli smo na to da u prvom da se u prvom hicu sve posloži što bolje, da ga udari, i stvarno je bilo tako, druge cure nisu mogle doći ni blizu tome. Jedino mi je žao što to nije mogla nadograditi, ali doći će i to.
Sandra mu je nakon finala poklonila startni broj za uspomenu jer ovo je prva medalja koju je osvojila pod prezimenom Elkasević.
- A zamislite da nije osvojila zlato ili medalju, onda bi bilo “Perković is back”, ha-ha-ha.
Sandra je priznala da nije bila zadovoljna ulaskom u sezonu i da su joj rezultati s mitinga u Xiamenu (65,60) i Eugeneu (64,69) malo poljuljali samopouzdanje. Kako je trener doživio te nastupe?
- Prošle je godine imala dvije teške ozljede. Najprije je hvatište lože puklo deset centimetara i to u najgorem trenutku, u svibnju kad smo trebali otvoriti sezonu. Tri tjedna kasnije pala je na treningu i potrgala skočni zglob, ali baš potrgala. I sve te traume nisu toliko došle do izražaja prošle godine, koliko se to sada vidi na njezinoj tehnici bacanja. Glava je sve to zapamtila. Kad je opušteno, kad je trening, onda sve radi kako treba. Ali, kad je “tekma”, kao da štedi nogu, a ne boli je. To je ono što sad pokušavamo riješiti.
Pripreme u Portugalu
Kaže da je gledao snimku subotnjeg finala i posebno mu je za oko zapeo drugi hitac, onaj koji je završio u mreži.
- Da je tu disk izašao, to bi bio show. Realno, samo da napravi jedan pravi hitac, ona će to odmah i ponoviti, samo joj to treba na natjecanjima. Ona nije sportašica koja otkazuje sezonu. Lani smo otkazali samo miting u Firenci i to jedva, ali stvarno nije mogla. Otkazivanje cijele sezone nije dolazilo u obzir, iako u takvoj situaciji to ne bi bilo loše. Ali, kako tijelo pamti sve boli, ona se sad štedi. No, i to je sad puno bolje nego što je bilo i sad samo čekamo da se to do kraja riješi.
Je li u takvoj situaciji sposobna uhvatiti se u koštac i sa suparnicama sa svjetske scene, posebno Amerikankom Valarie Allman i Kineskinjom Bin Feng koje bi joj mogle biti najveća konkurencija na Olimpijskim igrama?
- One znaju da dok je Sandra tu, nikad ne mogu biti mirne. Do Igara ima još gotovo dva mjeseca i tamo sigurno možemo biti u konkurenciji za medalju. Zdrava je i to je super, sve ide dobro i sad samo treba na natjecanjima srediti te male finese i to će se vidjeti.
Kako je pala odluka da ove godine odu na pripreme u inozemstvo, prvi put nakon 2019. kada su bili u Americi?
- Sandru je danas jako teško motivirati na hladnoći. U Medulinu zna biti dobro, ali isto tako, zna biti i loših razdoblja. A kad temperatura padne na 7-8 stupnjeva, što da radim s njom? Jer ovo kad se poskliznula i ozlijedila prošle godine, krug je bio loš, pala je kiša i eto... Zato smo otišli u Albufeiru u Portugal, gdje je prilično jeftino, svi bacači idu tamo, i bilo nam je jako dobro. Imali smo 22 stupnja u siječnju, imali smo na raspolaganju i novo bacalište, ali mi smo bacali na starom gdje smo imali svoj mir, imali smo i dobru teretanu... Rado ćemo to ponoviti. A i promjena dobro dođe.
Punih 14 godina Sandra ne silazi s europskog prijestolja, od Barcelone 2010. do Rima 2024. Koja je tajna takve dugovječnosti, tolikog trajanja na najvišoj razini?
- Recept glasi: jedete svaki dan jaja za doručak i nikad vam ne smiju dosaditi. E tako radimo i mi, ne mijenjaš ništa, ne filozofiraš ništa, ne daš ljudima da ti pametuju, ne daš da te povedu neke nove izmišljene stvari. Sandra nije sklona isprobavanjima. Pogledajte što se dogodilo s muškim kopljem. Pojavile su se nove metode treninga i najprije su svi bacali daleko, onda su se svi ozlijedili i danas više nitko ne baca daleko. Svi Nijemci su bili preko 90 metara, a sad odjednom nema više nijednog koji može baciti 85 i opet se koplje vratilo na staro.
Grad ne zanima vrhunski sport
Sandra će za koji dan napuniti 34 godine. Koliko još u ovakvom ritmu treninga i natjecanja može biti na ovakvoj, najvišoj razini?
- Ovisi o njezinoj želji i o njezinom zdravlju. Ja joj uvijek kažem, ako može Melina Robert-Michon s 44 godine bacati i opet biti u finalu EP, možeš i ti, i to još jednu godinu ekstra. Vidjet ćemo, ali sve dok može baciti normu i ići na Olimpijske igre, mislim da je to vrijedno da se netko bavi sportom. Naravno, ako to želi. Ako sljedeće godine kaže “ne želim”, u redu.
Posljednjih se godina povremeno provlačila mogućnost uzimanja stanke na jednu sezonu. Je li takva opcija i dalje u igri?
- Opet sve ovisi o njoj. Kakva bude njezina želja, po tome ćemo se ravnati. Ne bih ništa najavljivao, vidjet ćemo kako će ići ova godina, pa ćemo sjesti i dogovoriti se. Sad smo u potpunosti fokusirani na sezonu. Europsko prvenstvo smo riješili, imamo još Dijamantnu ligu u Parizu, pa idu Olimpijske igre. Hrvatski olimpijski odbor ulaže u nas, Hrvatski atletski savez puno ulaže u nas, zdravi smo, željni smo i daj bože da sve prođe dobro.
Kad je već spomenuo ulaganja, imaju li danas sve što im treba za nastavak puta?
- Kažem, HAS I HOO ulažu, ali Grad Zagreb ne zanima vrhunski sport. Prošle godine sam bio na sastanku, ali nisu mi na kraju ništa odgovorili. Nemaju nikakvu želju za vrhunskim sportom i više nema smisla moljakati. Ali zato su HOO i HAS tu za sve što nam treba. Naravno, uvijek bi sve moglo i bolje i više, ali što da radimo?