Da joj se kao klinki nije žurilo kući kako bi gledala crtiće, tko zna bismo li danas o njoj govorili kao o najbržoj ženi svijeta. Elaine Thompson-Herah (29) u impresivnom je stilu u subotu obranila zlato na 100 metara, istrčavši drugi rezultat svih vremena (10.61) i srušivši pritom olimpijski rekord.
Brže je u povijesti trčala samo Florence Griffith-Joyner (10.49), za mnoge i danas sporna zbog sumnji da je koristila doping, ali ako i jest, to je tajna koju je ponijela sa sobom u grob, preminuvši sa samo 38 godina. Službeno, Flo-Jo i dalje je svjetska rekorderka, još od davne 1988., ali uz olimpijski rekord, koji je istrčala iste te godine u Seulu (10.62), više ne stoji njezino ime.
Elaine Thompson-Herah ušla je u olimpijsku povijest, točnije utrčala s visoko podignutim prstom.
- Nisam vidjela vrijeme, ali podignuti prst je bio znak da sam svjesna da je pobjeda moja. Da, mogla sam biti i brža da nisam podigla ruku i počela slaviti prije cilja. Ali, to samo pokazuje da imam još toga u sebi i nadam se da ću to jednog dana i potvrditi - rekla je Jamajčanka nakon utrke života.
- Vjerujem u sebe i odlično sam se osjećala u prethodnim rundama, ali nisam očekivala da ću trčati ovako brzo. Živci su bili napeti, ali rekla sam si “možeš ti to, već si bila u ovoj poziciji, samo odradi posao”.
I odradila ga je. Bolje nego što je i sama očekivala.
- Vrištala sam nakon što sam prošla ciljem jer sam bila toliko sretna. Nakon svih ozljeda koje su me pratile zahvalna sam što sam se mogla vratiti na stazu i obraniti naslov. O rekordu uopće nisam razmišljala.
Elaine Thompson-Herah odrasla je u ruralnom jamajčanskom mjestašcu Banana Ground gdje ju je odgojila baka Hycenth, njezin najveći životni uzor. Baka je u subotu plesom proslavila treće olimpijsko zlato svoje miljenice, a za jamajčanski dnevnik The Gleaner prepričala je kako je njezina unuka od malih nogu znala da želi postati sprinterica.
- U djetinjstvu je obožavala gledati Merlene Ottey i uvijek je govorila “kad odrastem, želim biti poput nje”. Kad god bih je poslala u trgovinu, uvijek bi trčala - prisjetila se baka.
Elaine potvrđuje da je uvijek trčala do trgovine i natrag, ali razlozi su malo drugačiji od onih koje biste očekivali.
- Nisam htjela pisati ono što sam morala kupiti, pamtila sam što mi je baka rekla, i onda sam trčala do trgovine da ne zaboravim. A natrag sam sprintala što sam brže mogla kako bih nastavila gledati crtiće i filmove. Čim sam sjela pred televizor, nisam se više htjela ponovno pomaknuti - smije se Elaine.
S treninzima je počela u školi, ali u tom razdoblju u velikoj konkurenciji sjajnih jamajčanskih sprintera i nije bila u samom vrhu. Najbolji plasman na slavnom Jamajčanskom školskom prvenstvu, na kojem su pobjeđivali Usain Bolt, Shelly-Ann Fraser-Pryce i Yohan Blake, bilo joj je četvrto mjesto. A kao velika buntovnica jednom je čak zbog neposluha i izbačena iz školske ekipe. Ni tata Keith nikad nije podržavao njezinu atletsku karijeru, tek kad je 2015. osvojila srebro na 200 metara na Svjetskom prvenstvu u Pekingu priznao je da je bio u krivu.
Čovjek koji nikad nije sumnjao u nju je njezin dugogodišnji trener Stephen Francis koji ju je podigao prije tog svjetskog srebra, u trenucima kad joj ni na treninzima ni na natjecanjima nije išlo.
- Stephen je u meni vidio nešto što nisam ni ja sama. Rekao mi je da mogu biti bolja na treninzima i da ne ostvarujem rezultate za koje sam sposobna. Savjetovao mi je da se ne bojim ljudi, da budem manje ozbiljna i da se počnem više smijati.
I poslušala ga je. Uvelike se ogledala na uvijek vedru kolegicu Shelly-Ann Fraser-Pryce, također dvostruku olimpijsku pobjednicu na stotki, ženu koju je u subotu ostavila iza sebe. Otkad više ne treniraju zajedno, između dviju prvakinja nema prevelike ljubavi, danas prevladava suparništvo. Ali, suparništvo iz kojeg Jamajka izvlači najbolje. Uz njih dvije i brončanu Shericku Jackson, štafetno zlato im može pobjeći samo uz neku veliku pogrešku, a i postolje na 200 metara trebalo bi biti obojeno u žuto...
