S hrvatskom atletskom reprezentacijom na Europskom prvenstvu u Rimu cijelo je vrijeme i jedan - policajac. Bez brige, nisu u pitanju nikakvi sigurnosni problemi, taj policajac, točnije policijski vježbenik, naš je trenutno najbolji kladivaš Matija Gregurić (27). I taj je policajac u subotu ujutro “napravio reda” u kvalifikacijama svoje discipline! Odradio je fantastičan posao, sa 75,42 za više od pola metra popravio osobni rekord te se ukupno s osmog mjesta plasirao u nedjeljno finale (21.10 sati), ostavivši iza sebe i peterostrukog svjetskog prvaka Pawela Fajdeka.
Kakav sjajan debi, kakva sjajna priča čovjeka koji je digao ruke od atletike, radio sve i svašta da bi preživio i u konačnici se nikad bolji vratio kraljici sportova.
- Sa svakim osobnim rekordom treba biti zadovoljan, posebno na velikom natjecanju, ali moram reći da sam te daljine već bacao na treninzima u našem kampu u Medulinu. Iz punog treninga sam bacao puno dalje, čak i 77 metara, i samo sam čekao trenutak kad će mi se poklopiti na natjecanju. A ovdje su svi najbolji bacači iz Europe, adrenalin je odradio svoje, dobro sam se osjećao, tehnički dobro odradio hice i sve je ispalo odlično - rekao nam je presretni Matija.
Neizvediv život
Uvjeren je da u nedjeljnom finalu, u koje se kao najbolji plasirao aktualni olimpijski pobjednik i branitelj naslova Wojciech Nowicki (79,00), može biti još bolji.
- Finale je u 9 sati navečer, bit će euforija i mislim da će me to i dodatno podići.
Matija je bio vrlo talentiran kao klinac, prije 11 godina je u Donjecku postao svjetski mlađejuniorski (U-18) prvak, dvije godine kasnije je osvojio europsku juniorsku broncu, ali kako se to često događa, prelazak u seniorske vode pokazao se iznimno zahtjevnim. Dugo je trajao njegov put do prvog velikog seniorskog natjecanja u karijeri.
- Da, lijepo je u tim mlađim kategorijama, sve dok vas život ne odvede na drugu stranu. Bio sam u usponu, a onda vam se dogodi da postanete mlađi senior i neću reći da nema nikakve potpore, ali na neki način ostajete prepušteni sami sebi. Kod nas u Hrvatskoj je najveći problem financijski dio priče. Bio sam prvi u svijetu i u takvoj bi vas situaciji druge zemlje puno više financijski podržavale i gurale, a ja sam, iskreno, u tom postjuniorskom stažu morao raditi osam sati “u fušu”, od PVC stolarije do građevinskih radova, da bih mogao dalje trenirati i financirati se. I onda sam jednostavno stao jer sam shvatio da takav život više nije izvediv.
Ljubav prema atletici bila je, međutim, jača.
- Da, odlučio sam se vratiti nakon dvije godine stanke. Zvali su me iz moga kluba Dinamo-Zrinjevca, a svakim danom koji je prolazio i sâm sam osjećao koliko mi to nedostaje. Znao sam da još uvijek imam to u sebi, znao sam da mogu i sada sam, eto, to i pokazao. Imam finale EP-a, a sada slijedi i borba za plasman na Olimpijske igre.
U trenucima kad je ostvario najveći seniorski uspjeh u karijeri, prisjetio se i čovjeka koji ga je stvorio kao sportaša.
- Bio sam kod trenera Ivana Ivančića, on mi je bio drugi tata, njemu mogu zahvaliti što sam tu gdje sam sada. Na žalost, kad je preminuo, u jednom sam razdoblju bio izbezumljen, ali kad se to sleglo, nastavio sam raditi s trenerom Antom Pavkovićem iz kluba. A onda kako je vrijeme prolazilo, kako sam postajao stariji, kako su dolazile veće brige i obveze u životu, shvatio sam da je to jednostavno nemoguće isfinancirati.
Skromna stipendija
Vratio se tako još jednom na taj mučan dio priče o hrvatskom sportskom sustavu.
- Kad sam bio prvi u svijetu, kad sam dobio nagradu za najboljeg atletičara Balkana, imao sam samo 2500 kuna stipendije. S time si ne možete platiti ni mjesečno gorivo za put od mog Zaboka do Zagreba, a gdje su tu vitaminizacija, odlazak na trening-kampove, da ne govorim o tome da mi bacači moramo nenormalno jesti. Kad mi dođemo, moraju biti spremna dva tanjura posebno za nas, ha-ha. Zato bih želio napomenuti institucijama da trebaju što više ulagati u sport, jer znam puno sportaša koji su talenti kao i ja, a ne mogu se nikako isfinancirati. Pogledajte druge zemlje koje imaju sve uvjete, koje šalju sportaše bilo gdje na pripreme, i usporedite ih s nama koji moramo paralelno raditi i trenirati - to je nebo i zemlja.
Danas mu je ipak nešto lakše, više ne radi “u fušu” i na putu je, kako smo i spomenuli, da postane policajac.
- Završio sam Policijsku akademiju i trenutno radim kao vježbenik u službi za policijski trening kod voditelja Marija Culeja. Za nekoliko mjeseci imam i državni ispit koji svi moramo položiti. Super je stvar što se i u policiji formirao takav jedan odjel za sportaše, imamo veliku podršku i moram zahvaliti svima na Policijskoj akademiji što mi izlaze u susret.
Hoće li jednog dana niti strog kao policajac?
- Ma, neee - uz smijeh zaključuje zagorski div Matija.