Pariz je stvorio jednu od najljepših priča: Osjećaj radosti zemlji koja to nema u svakodnevnom životu

Svaki dan priča fantastične priče. Recimo, šteta da iz Dominike nisu svi došli na stadion neki dan, jer njih je 76.000, dok Stade de France prima 80.000. To bi bila fora.

To bacanje koplja je posebno ludo, jer na posljednja četiri izdanja Igara zlata su išla u Trinidad i Tobago, Indiju i Pakistan. Svjetsko zlato ode u Keniju... Zvuči totalno egzotično, ali je dokaz koliko se ova bacačka disciplina promijenila kroz godine.
Pakistanac Arshad Nadeem, 27-godišnjak Punjaba razbio je konkurenciju, srušio olimpijski rekord Andreasa Thorkildsena i s impresivnih 92,97 m odnio zlato. Pobijedio je olimpijskog pobjednika iz Tokija, Indijca Neeraja Chopru. To je prva olimpijska pojedinačna medalja za zemlju koju nam ne spominju po dobru. Dosad su sve pakistanske medalje osvajali hokejaši na travi - po tri zlata i srebra te dvije bronce. Posljednju u Barceloni prije 32 godine.

Nadeem nije iznenađenje, jer je lani bio srebrni na SP, bio je peti u Tokiju, ali je njegova daljina iznenadila sve. Na Igrama Commonwealtha 2022. postao je prvi Azijac koji je prebacio 90 metara kopljem. A nije krenuo s atletikom, nego s kriketom. Zbog oca je u konačnici izabrao Kraljicu sportova.

Arshad Nadeem je oženjen i ima dvoje djece, kćer i sina. On je pobožni musliman. Sebe opisuje kao introverta, nekoga tko nema puno prijatelja. Njegov trener, Salman Iqbal Butt, bivši bacač diska na nacionalnoj razini, opisao ga je kao sportaša s velikim poštovanjem i poslušnosti “zenovski”. Nosio je zastavu svoje zemlje na otvaranju OI.

KIRILL KUDRYAVTSEV Afp

- Treniram u Južnoj Africi. Stigao sam gdje sam uspio unatoč tome što nemam pristup najsuvremenijim uvjetima za trening. A danas bi to trebalo biti normalno.

Ipak uspio je.

- Ušao sam u finale, bacio preko 92 i s time sam zadovoljan, ali ja želim bacati preko 95 metara. To je moj cilj.
Pakistanski novinar Altamish Jiwa rekao je da osjećaj trijumfa i kolektivne radosti kojih je zemlja bila uskraćena niz godina, ne samo na sportskom planu, već jednostavno u svakodnevnom životu, znači najviše.

A Amerikancima je dio radosti oduzeo Letsile Tebogo sprinter iz Bocvane koji je uništio nadu Noaha Lylesa da bi mogao biti posebnost ovih Igara. Tebogo je imao motiv koji ga je nosi. Majka mu je preminula u svibnju i prvo što je pogledao kada je istrčao zlato bilo je nebo.

- Svaki korak ovdje bio je za nju. Ona me gledala i bila sa mnom. Kada smo došli do finala, moj trener mi je samo rekao: “Sada je moj posao gotov, na tebi je da vidiš što možeš. Bila to medalja ili ne, samo da zdrav završiš utrku”. Sretan sam što sam završio utrku zdraviji nego prije.

Prvo atletsko zlato za Bocvanu, čije su sve tri olimpijske medalje došlu u ovom sportu. Amos na 800 m srebrnu u Londonu, štafeta 4x400 m brončanu u Tokiju.

Noah Lyles dva dana prije najavio je problem s Covidom, ali se pojavio na startu, što recimo u Tokiju ne bi bilo moguće.

- Sad mi je puno bolje, dva dana nisam mogao do daha. Stavili su me u karantenu, ali želio sam trčati - zaključio je Lyles.
Je li bilo presudno ili ne, ne znamo, ali uvijek mora postojati priča...