Hrvatska zajednica sportskih novinara očito zna svoj posao, isto kao i redakcija Sportskih novosti koja svake godine bira najbolje među odličnicima u našem sportu. Još prije četiri godine odabrali smo za Sportašicu godine, te 2020. judašicu Barbaru Matić. Četiri godine kasnije, uz sva druga svjetska i europska zlata, dohvatila je ono najveće, olimpijsko.
No nedavno, u posljednjem smo izboru za Sportašicu godine 2023. izabrali još jednu Splićanku. Ipak nešto mlađu, ali još jednu iz lepeze borilačkih sportova - Lenu Stojković. Pola godine kasnije, Lena je niski kontinentalnih i planetarnih zlata ovdje u Parizu pridodala broncu, i to - olimpijsku!
U srijedu navečer, dosta kasno, oko 21 sat jedna nas je scena malo vratila tri godine unazad s jednom drugom borkinjom. Poput Matee Jelić u Tokiju kada je osvojila zlato, sada je Lena u Parizu dotrčala do tribina, uzela hrvatsku zastavu i otrčala s njom po areni. U suzama. Suzama sretnicama. Prvi put je iznimno ova inače jako usredotočena djevojka pustila emocijama da malo proključaju.
S ovom je medaljom Lena ušla u povijest svojeg kluba, Taekwondo kluba Marjan, “kovnice” medalja i svojevrsne hrvatske taekwondo akademije. Naime, Lena je u Parizu osvojila jubilarnu desetu medalju s najvećih natjecanja (OI, SP i EP), čime je postala najtrofejnijom sportašicom Marjana. Ispred Matee Jelić, ispred sestara Zaninović, Lucije i Ane koje su skoro pa “donijele” ovaj sport u Hrvatsku.
Trenutačno je Lena dvostruka uzastopna svjetska prvakinja, trostruka uzastopna europska prvakinja, pobjednica Europskih igara i sada brončana na Olimpijskim igrama. Pored toga ima dvije juniorske i jednu kadetsku medalju s europskih prvenstava. Podaci za respekt i dubok naklon, kao prije početka taekwondo borbe.
No ono najzanimljivije, Lena je uz svu svoju ekstremnu nadarenost, medalje, trofeje, naslove i u konačnici nadmoćno osvojeno ili osigurano mjesto na Igrama u Parizu još prije godinu dana, morala potvrđivati klasu doma. U svom klubu. U razigravanju, svojevrsnom pripetavanju s tri godine mlađom od sebe, ali također izvrsnom Brunom Duvančić.
Prvi čovjek TKD Marjan želio je zadržati najviši ritam i maksimalnu neizvjesnost koja ne trpi opuštanje
Razlog tome je bila projekcija u klubu, točnije glavnog trenera Tonija Tomasa da Duvančić koja je u kategoriji do 49 kg možda može imati veće šanse od Lene koja je do 46. Na Igrama se u jednu kategoriju spajaju sve od 46 do 53. To je bila dvojba.
Kada smo prije godinu dana u SN posvetili Leni velik članak nakon osvojenog zlata na EP i SP s tvrdnjom “Lena je 99% u Parizu”, malo smo rasrdili Tonija Tomasa. Zato što je prvi čovjek TKD Marjan želio zadržati natjecateljski najviši ritam i maksimalnu neizvjesnost koja onda ne trpi opuštanje, kako kod Lene, tako i kod Brune. Konačno, ne tako puno prije polaska za Pariz, Lena je u Splitu i konačno potvrdila izborenu olimpijsku vizu pobijedivši u izravnom sučeljavanju Brunu, 2-1. Bilo je to organizirano u klubu i bilo je “gusto” jer Bruna je povela 1-0.
Razmišljanje ili određene dvojbe trenera su imale logično uporište. Osim što je Lena u olimpijskoj kategoriji do 49 najlakša, ujedno je i niža od mnogih suparnica, s kraćim rukama, nogama. Bitno u ovom sportu. U konačnici i u novinarskim krugovima se postavljalo samo jedno pitanje. Nije upitna kvaliteta, ali ta visina, centimetri, fizička komponenta. Lena nas je sve ušutkala, “razoružala” i razgalila.
Uostalom, Lena je u Parizu bila jedina iz kategorije do 46 kg koja se borila za medalju. Sve ostale su bile iz viših kategorija. Uostalom, nije baš neuobičajeno, gotovo pa je pravilo, da djevojke iz viših kategorija, recimo do 53 kg baš svjesno “gađaju”, prijavljuju se za ovu olimpijsku računajući upravo na prevlast u kilogramima i centimetrima. Lena međutim ima nešto drugo, nešto što ju bitno razdvaja od konkurentica i što joj uz neosporan talent predstavlja adut.
Samouvjerena, čvrsta, strpljiva i ludo disciplinirana cura. Samo takve mogu “preživjeti” vojnički dril
To nešto se zove - mentalna snaga. Dakle, koliko god vam se ta djevojka činila malenom, krhkom, toliko je njezina mirnoća, psihička stabilnost zadivljujuća. Upravo je tako i osvojila ovu olimpijsku broncu.
Njezina priča je počela u dobi od 4-5 godina kada je ušla u dvoranu Blatine, uporište, prvu od ukupno osam dvorana splitskog Marjana. U biti, došla je prateći brata Denija koji je bio solidno nadaren, ali je kasnije odustao od sporta. Klub je možda izgubio nadarenog klinca, ali je dobio prvakinju! S Lenom od početka do današnjih dana rad isti trener, Veljko Laura u sportskim krugovima znani i kap “Šišo”. Opet, sve pod nadzorom i u dogovoru s Tonijem Tomasom jer jednostavno to tako čine u ovom klubu. S vremenom je tako Toni uočio i Šiši poručio.
- Obratite pozornost na bočne udarce.
Rečeno, učinjeno. Sama se Lena pak zadovoljava samo zlatom. Postoji anegdota iz 2018. s Olimpijskih igara mladih u Buenos Airesu kada je osvojila brončanu kolajnu. Nazvala je doma, a majka Elvira će kćeri:
- Pa dobro je Lena, bronca je lijepa medalja, a osim toga ipak si se borila protiv Korejke.
Lena je uzvratila samo kratko.
- Baš ti hvala što si vjerovala u mene, kao ako je Koreja ne mogu dobiti, je l‘?
Samouvjerena, čvrsta, strpljiva i ludo disciplinirana cura. Uostalom, samo takve mogu “preživjeti” vojnički dril, ponekad i spartanski način rada koji je u Marjanu nametnuo Toni Tomas. Uoči Pariza ih je uostalom sve zajedno odveo u osamu da ne pišemo karantenu, dva mjeseca. Medijska i ina izolacija u punoj mjeri. No, daje rezultate.
Izvan taekwondoa, Lena se trudi ne zapostaviti obrazovanje pa je tako završila Prvu jezičnu gimnaziju, te upisala studij fizioterapije na Sveučilišnom odjelu zdravstvenih studija. Glazbeni joj je ukus vrlo zanimljiv. Od Beyonce što je sasvim razumljivo i u skladu s njezinom dobi, ali obožava i legendarnog Franka Sinatru i My Way, između ostalog.
Ova cura definitivno ima i uživa na svom putu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....