Stipe Pletikosa se ljetos vratio među Vatrene. Jest da je zadnju od 114 utakmica u reprezentativnom dresu odigrao prije kojih 7 godina, jest i da je zašao u 43. proljeće, ali zašto bi ga to spriječilo za ulazak/povratak u Vatrene. U redu, jasno da nije među vratnicama, Stipe Pletikosa od srpnja je tehnički direktor hrvatske nogometne reprezentacije. Nešto što je negdje na začetku države, okvirno gledano, obnašao još jedna legenda nogometa, Zorislav Srebrić.

Tehniko Pletikosa je minulog vikenda boravio u Poreču na Sport Festu, što je bila prilika iz prve ruku osluhnuti koju na temu aktualnosti iz nacionalne vrste, ali s naglaskom na budućnost, mlade igrače, epohu jednog dana nakon ere Modrića... A krenulo je odmah “neugodno”. Uz živog nam i zdravog izbornika, Hrvati već traže novog, pa od tufa i pitanje, tko bi mogli biti sljedeći - Jurić, Tudor, Bišćan...

Trenuci nadahnuća

- Prva dvojica su mi veliki prijatelji, baš dugo vremena, uz Ivana Leku, tako da štogod velim moglo bi se možda krivo shvatiti. No, sve naše povjerenje ispred Hrvatskog nogometnog saveza ima izbornik Zlatko Dalić i sada špekulirati u ovom trenutku s bilo kojim imenom ili imenima, mislim da ne bi bilo korektno ni prema izborniku. U konačnici i prema Bišćanu i ovoj trojici koje smo još spomenuli. To su sve odreda sjajni mladi treneri koji se razvijaju na pravi način, kako po pitanju modernog načina treniranja i igranja. Pred njima su sjajne svari i to je ono na što se mi Hrvati stvarno možemo i ponositi kada je nogomet u pitanju. Mislim da imamo stvarno sjajan trenerski opus danas u svijetu. Ne znam ima li baš puno država u svijetu koje imaju takvu plejadu trenera. Na koncu, pa mi danas imamo dvojicu trenera u Serie A, Slaven Bilić donedavno u Premiershipu, pa Niko Kovač koji radi posao u Monacu. To su sve ljudi s kojima bismo se svi mi trebali ponositi - naglasio je Plete.

Hrvatski nogomet nije posve idealan, niti savršen, kao malo koji sport u nas, pa čak i puno, puno šire. Međutim, ono što po nama neki sport čini uspješnim jest rezultat reprezentacije, seniorske primarno. To je uostalom i nešto što navijače najviše zanima, veseli ili ljuti. Tako gledano, mi Hrvati nemamo u tom pogledu i kada je o nogometu riječ, pravo na ljutnju. Dapače. U ovom sportu, najpopularnijem na svijetu, bili smo treći, sada smo drugi na svijetu. Imali smo i imamo neke od najboljih igrača svijeta. Velika natjecanja poput EP i SP mi od osamostaljenja do danas gotovo pa ne propuštamo. Leži li okosnica te uspješnosti u kultu reprezentacije? U nogometnoj reprezentaciji je on stvoren odmah na startu, početkom 90-ih i nikada nije napušten. Neki drugi loptački sportovi ga čak pokušavaju i kopirati, što i nije loše.

- Mislim da srž je tu negdje, u tome. Ja sam se u reprezentaciji pojavio nakon bronce u Francuskoj. Ti trenuci nadahnuća koji su tada rasplamsani, ali koji su nas nosili pa, eto, u živom nam je sjećanju Rusija prije tri godine, to je ono što uvijek i stalo motivira dodatne, mlađe generacije. No, to ostavlja i nešto drugo. Obveza i odgovornost kad odjeneš taj dres. Taj dres, hrvatski reprezentativni dres mislim da zna biti 20-30 kilograma “teži” od klupskog i zahtijeva punu angažiranost u svakoj utakmici. Mi to jako često i dobivamo od naših igrača. U redu, povremeno se jave neke nesuglasice. Uvijek ih ima i uvijek će ih biti, to je momčadski sport, ali nama je jako bitno očuvati taj kult reprezentacije. Evo primjer... Ja sam imao tu sreću, povlasticu da izvijestim Sučića, Stanišića, Pašalića... da su dobili poziv za reprezentaciju. I onda kada vidiš njihove izraze lica ili kada mi Stanišić kaže “e, sad će moj ćaća biti najsritniji na svitu”, onda to i mene nekako vrati u neke moje momente, koje sam ja prolazio u toj dobi, u tim situacijama. Zato kažem da su to momci koje mi moramo sačuvati, paziti da ih ne izgubimo, te od tuda ja mislim da i nakon ovih današnjih, starijih igrača dolazi novi, nadareni i kvalitetni val.

Postoji li “hrvatska nogometna škola”? Ili konkretnije, neki prepoznatljiv hrvatski nogometni stil, neku strategiju koju odmalena djeci usađujemo, pa razvijamo, gradimo, širimo do seniorskih dana i do reprezentacije?

Metodološki rad

- Puno se o tome priča, razgovara o tome budući da naši izbornici do 15, do 17 i do 19 godina imaju samo nekoliko dana za pripremu. Sad razmišljamo je li dobro uvesti jedan sustav, tipa 4-3-3 koji će igrati svi mlađi uzrasti do 21 godine. Kako bi se automatizmi lakše usvojili, a zbog kratkoće treninga, priprema pred velika natjecanja. Onda imamo i dosta turnira za steći bolji uvid, ali tu dolazite do drugog problema. Ako igraš s jednim napadačem, a u toj generaciji imaš dvojicu vrhunskih napadača, zar bi zbilja bilo pametno zaustaviti razvoj jednog od te dvojice mladića? Kroz monitoring, video-analizu koje smo sada postavili i za mlađe uzraste, dobit ćemo jasne strateške odluke. Jako vjerujem u taj metodološki rad, pomno planiranje. Nemojmo se zavaravati s mišlju da u Njemačkom nogometnom savezu radi 300-400 “lumena”. To je uvijek samo glava dvojice, trojice do četvorice ljudi. Svuda je tako. Bitno je da se u to uključe klubovi jer su oni ključni u razvoju igrača. Klubovi moraju raditi programe koliko sati, koliko vježbi, koji profil vježbi s obzirom na način igre, kako razviti brzinu ako imaš posjed lopte, ako igraš kontranapad ili tranziciju, koji su kvadrati... Ma mislim, ima tu dosta detalja. Vjerujem da ćemo u vrlo skoro vrijeme doći do zaključaka i, onog najbitnijeg, dobrih rezultata - napominje tehniko Vatrenih.

Ima samo nešto čime se HNS, dobro i mi kao društvo u cjelini, ne možemo pohvaliti, a to su stadioni. Čast iznimkama, ali većina ne pripada uvjetima, potrebama suvremenog doba i 21. stoljeća. Što HNS tu može napraviti ili je li možda nešto i propustio?

Novac prvoligašima

- Bez pomoći države to neće ići. U Rusiji sam dugo igrao i ondje, dok Rusija nije dobila SP i dok nije sagradila desetke stadiona, ti su objekti bili lošiji nego naši, vjerujte. Mađarska isti slučaj. Srbija će izgraditi nacionalni stadion, a nogometni kamp imaju u Staroj Pazovi već deset godina. Prije nekoliko su ga mjeseci već i obnovili. Mi bez pomoći države to ne možemo pomaknuti s mjesta. Ako ova “tokijska dijagnoza” gdje smo na Igrama imali u momčadskim sportovima samo jednu reprezentaciju, nije bila dovoljno upozorenje, onda o čemu dalje razgovarati.

Dobro, ali bilo je i ima još prozivanja zašto HNS nije izgradio nacionalni kamp?
- To me čudi kada to vidim, kada se to piše. Mogli smo izgraditi kamp ili kampove da nismo taj novac namijenili prvoligašima. U tom trenutku mislim da je HNS napravio pravu odluku, poboljšavao uvjete prvoligašima. Mislim tu na obnovu travnjaka. Prije neki dan je na Poljudu bila primopredaja travnjaka koji je kupio, donirao HNS, a to je 6 i pol milijuna kuna. Nije to malen novac.
Kalendar koji trenutačno mori sav nogometni svijet je pomalo ridikulozni prijedlog jednog bivšeg, inače perfektnog trenera.

Mislimo na Arsenea Wengera i prijedlog o SP-u svake dvije godine. Kao u taekwondou, recimo. Fantastično!
- Ma, to je taman povratak negdje na tragu one ideje kakva je Superliga. Nećemo se lagati, pa znamo na čemu se temelji i ova ideja o SP-u svake dvije godine. Na novcu, dakako! Ako se ne varam, prihod SP-a u Rusiji 2018. je bio 6,1 milijardi dolara. Negdje sam vidio projekciju za SP 2026. u Kanadi, SAD i Meksiku, a ona se kreće na 14,6 milijardi dolara. Kristalno je dakle jasno što je po srijedi, ogroman novac. Međutim, mi moramo prvenstveno voditi brigu o zdravlju sportaša, nogometaša, ali i da se ne izgubi neka tradicijska vrijednost koju ima sadašnji sustav. Mislim, pa kako bismo izveli uopće u još kraće vrijeme kvalifikacije za SP, a imamo i Euro, kvalifikacije za Euro...

Pravi razlog u novcu

Imamo i Ligu nacija...
- Ma, imamo puno natjecanja. To su samo reprezentacije, a gdje su klubovi.

Vidjeli smo prije kojih mjesec-dva, Wengerov istup koji ističe opravdanost takvog prijedloga time da bi sa SP svake dvije godine, puno više nogometaša barem dobilo priliku boriti se i možda i izboriti za nastup na najvećoj planetarnoj nogometnoj smotri.

- Oni se opravdavaju time, ali mislim da je pravi razlog u novcu.

U setu pitanja za opuštanje na kraju razgovora, “nabačena” je jedna s primjesom provokacije. Kada će Hajduk biti prvak i zašto neće?
- Budući da sam na poziciji tehničkog direktora reprezentacije, malo je nezahvalno govoriti o bilo kojem klubu, uključujući i onaj koji najviše volim.

Odgovor ne da je odličan, nego jedini ispravan. Stipe tehniko Vatrenih, savladao je osnove tehnike poslovne korektnosti. Puno lakše pitanje, tko najbolji trener koji vas je vodio?

Najbolji Jan Oblak

- Bilo je jako puno trenera u mojoj karijeri, ali nekako uvijek ostanu upečatljivo u sjećanju oni prvi, Siniša Jalić i Mladen Pralija. Tu sam dobio znanje ne samo kao nogometaš, već i kao čovjek, koje su prave ljudske vrijednosti.

Tko je po vama trenutačno najbolji vratar, a tko najbolji igrač na svijetu?
- Osobno mi je najbolji vratar Jan Oblak. Zato što sjajno bira pozicija, što je danas jedan od najbitnijih dijelova vratarske igre. Vrijeme udarca se jako smanjilo, radi se o milisekundama sada i zato treba velika nogometna inteligencija da se znaš postaviti na pravo mjesto, predvidjeti situaciju. A što se tiče igrača... Ne znam...

Marko Livaja?
- Ha, ha. Marko mi je strašno drag zato što je uspio pokrenuti puno toga u Splitu. Na svijetu imamo svaka 2-3 mjeseca nekog novog najboljeg. Malo Messi, pa malo Ronaldo, pa Lewandowski, malo Haaland, pa Mbappe... Imamo puno sjajnih i to je čar nogometa.