Iako nas je pozdravio i pitao kako smo na čistom hrvatskom, Nikola Tony Ćurčija ipak će zamoliti da pređemo na engleski. Majka i otac su mu odavde, odnosno iz Zadra i Nove Luke, no vratar Jaruna rođen je u Ontariju u Kanadi, a u Europu je došao kad mu je bilo 16.
Ćurčija djeluje kao iznimno pristojan tip, ugodan za razgovor, a i ugodan za gledati među vratnicama. Jedina je enigma odakle mu okruglih 200 centimetara, znatno više od hrvatskog (180.87 cm), pa i kanadskog (178.09cm) prosjeka... Unatoč porazu Jaruna u Zmijavcima, nema sumnje da je 23-godišnji vratar zaslužio bogatu dozu hvalospjeva. Dovoljno je pogledati prvih 20 minuta ogleda i bit će vam jasno zašto - četiri do pet vrhunskih obrana, jedna ljepša od druge. Od "škarica" do poluvoleja, nema što Ćurčija nije čistio. Kazat će nam i trenerska struka da ih je sigurno spasio znatno težeg poraza od 0:1, a sam vratar složit će se da mu je ovo najbolja izvedba otkad je ljetos stigao u Jarun i potpisao dvogodišnji ugovor.
Pletikosu volim od četvrte godine
- Da, rekao bih da je ovo najbolji dosadašnji performans. Nažalost, kolektivno nismo bili na razini, ali i dalje ćemo gledati prema napretku. Moj posao uvijek je pomoći teamu, mislim da sam taj dio dosta dobro obavio.
Ne misli to samo Ćurčija nego i - Stipe Pletikosa. Bivši vratar reprezentacije Hrvatske svjedočio je utakmici u Zmijavcima, a nakon susreta zaustavio trenera Jerka Leku. Ne znamo ga točno citirati, ali priupitao je Pletikosa nešto u stilu "tko je ovaj i odakle se odjednom pojavio?". Za Ćurčiju će to imati posebno značenje...
- Obožavam Pletikosu od svoje četvrte godine. Bio mi je poput heroja. Rođen sam u Kanadi, ali roditelji su me upoznali s hrvatskom reprezentacijom i uvijek smo ju voljeli. Kad sam prvi put stavio rukavice na ruke, igrali bismo i govorili "Pletikosa, Pletikosa!". Tako smo se moj tata i ja zezali. Čuo sam da je Pletikosa sada bio na utakmici i velika je čast samo to što je razgovarao o meni. Bilo mi je jako lijepo to čuti... Volio bih da mogu prepričati ocu - kaže nam Ćurčija otkrivši da je, nažalost, ostao bez oba roditelja u protekle dvije godine.
Priča nam i kako su mu preci preselili u Kanadu i tamo se zaposlili, a on je sa 16 otišao u Francusku u omladinske pogone La Havrea i Stade Reimsa, gdje je nastupao za B momčad. Nedavno se pisalo da La Havre ima najbolju nogometnu školu u Francuskoj...
Ništa se ne može mjeriti s Hrvatskom
- I to je istina, zato sam ih i odabrao pored četiri do pet drugih opcija. Brzo sam se mogao u sve uvjeriti. Odličan program, trenirali smo dva-tri puta dnevno, imali izvrsno osoblje i liječnike. Tada sam uvijek bio u super formi, a plus je i što sam mogao trenirati s prvom ekipom. Dolaskom u Francusku, sve češće sam posjećivao Hrvatsku jer je mnoga moja obitelj ovdje. I znate što? Nijedna zemlja, ni Kanada, ne mogu se mjeriti s Hrvatskom, jer to je prekrasna zemlja s prekrasnim ljudima. Volim biti ovdje, nema ništa ljepše od toga i provedenog vremena s obitelji.
Sigurno je, stoga, i potpisao za Jarun motiviran prilikom da zaigra u Hrvatskoj. Ranije je Ćurčija bio u Sloveniji (Koper i Fužinar) i talijanskoj Seriji C, točnije u ekipi Audace Cerignola.
- To je trajalo jako kratko, imao sam dosta problema s jezikom i minutažom pa stvari baš i nisu funkcionirale. Dolazak u Jarun pokazao se najboljim izborom. Prve impresije su izvrsne. Jako se dobro razumijem sa suigračima, oduševljen sam trenerima jer mislim da su svi top razina, od trenera vratara do glavnog Leke. Treninzi su na visokom intenzitetu i zaista je lijepo nalaziti se u ovakvoj sredini. Glavni razlog dolaska je, naravno, bila prilika za minutažom i pomoć momčadi kao prvi zadatak svakog nogometaša. I vratar Jan Paolo Debijađi je baš dobar tip, fokusiran i dobar golman. Drago mi je imati nekog takvog uz sebe na treninzima jer uvijek održava visok intenzitet.
Kaže nam i da povremeno odlazi u Kanadu jer mu tamo i dalje živi sestra, ali najviše slobodnih dana iskorištava na boravak u Zadru. Bio je pozvan i u mladu reprezentaciju Kanade, ali korona je spriječila nastupe na U20 Svjetskom prvenstvu i olimpijskom turniru u Tokiju. Za kraj smo ostavili one ‘evergreen‘ klišeje o uzorima i projekciji budućnosti.
- Najviše mi se sviđaju Courtois i Samir Handanović. Gdje se vidim za pet godina? Ne znam gdje, ali nadam se da će to biti prva liga. Discipliniran sam, ‘hard-worker‘, ostajem fokusiran i, ako Bog da, bit ću u prvoj ligi - zaokružit će Nikola Ćurčija.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....