U ponedjeljak od 18 sati Hrvatska će se opet i napokon - ujediniti. Bez obzira na svjetonazore, geopolitičke vizure i različitosti, neovisno o klupskim pripadnostima, dobu i spolu, užim ili širim interesima, medijskim i inim preferencijama.

Svi poligoni na kojima se svakodnevno trenira razne nacionalne folklorne aktivnosti, od jala, zavisti, preko opstrukcija i destrukcija, do promocije populizma i interesne afirmacije mediokriteta, bit će najmanje dva sata neaktivni. U suštini svakog u ovoj zemlji, fokusiranih na tako moćnu javnu priču kakva je nogometna reprezentacija unutar elitnog nadmetanja, ipak prevladava temeljna emocija pripadnosti. I osjećaja velikog zadovoljstva kada ta pripadnost ostvaruje nešto značajno, kao i osjećaja velikog razočaranja kada pripadnost podbaci. Teže je, dakako, živjeti s ovom drugom emocijom jer s njom se ništa ne dobiva, nego je muka samo procesuirati je. Kada se ostvaruje nešto značajno dobro, onda je lako živjeti tu zbilju….

Najveći teret

Jedan od tereta našim standardima promišljanja svakodnevice jest da najviše volimo pjevati uz pobjednike, a lako usamljujemo gubitnike. Još je veći teret navika da pretjerano ukrašavamo epitetima i nerealnim okvirima uspješne. Najveći je teret, pogotovo empatijske prirode, kada se toči punom parom gubitnike svekolikim omalovažavanjima i često nerealnim dokazima neuspješnosti.

U ponedjeljak navečer oko 21 sat doznat ćemo koji će teret prevladati u danima koji slijede. Kod nas, naime, nije problem temeljna emocija pripadnosti, a to se vrlo jasno vidi u nesrećama, akcijama solidarnosti i pomaganja. Tako je i u trenutku kada reprezentacija igra vrlo važnu utakmicu globalnog značaja. Problem dijeljenja po svim gore navedenim osnovama proizlazi iz različitosti interpretacije zašto se nešto dogodilo krivo, pa čak u hrvatskom slučaju, zašto je nešto bilo dobro. Ako Hrvatska pobijedi, manje je tih podijeljenih stavova, ako izgubi, onda ih je za izvoz...

Ljudi ovdje doista gube tone energije na svađu s nečijim stavom. Znate ono, ovaj kaže da je Dalić pogriješio, a onaj stalno ponavlja da je Dala u pravu. U čemu je problem ako svatko ima svoj stav. I zašto bi negativno bila tretirana fraza o 4 milijuna virtualnih izbornika. Ionako je najvažnije što će na kraju nekog turnusa biti konačan rezultat, a za to je najodgovorniji jedini i stvarni izbornik. Samo on ima ovlasti voditi reprezentaciju, birati igrače, igru, pristupe, kamp, tonove istupa. Cijena tog privilegija je prije navedena, slava u pobjedi, usamljenost u neuspjehu. No, to nije sudbina samo našeg izbornika, nego i talijanskog, španjolskog, njemačkog ili škotskog.

To nije ni sudbina samo nogometnog šefa, nego je i premijera, predsjednika, gradonačelnika, ravnatelja, novinara ili glave obitelji. Činjenica da su polarizirani odnosi u ovoj zemlji dovedeni do krajnosti, dovela nas je do toga da je ponestao srednji sloj i doživljaj. Dakle, kada se nešto govori u kontekstu činjenice, istine, argumentirane analize, a koje nisu podložne euforiji trenutka i posljedičnim promjenama (ne)raspoloženja. Zato što je kod nas prevlast “s nama si ili protiv”, onda takve realnije postavke izazivaju iritiranosti u tim taborima jer one ne moraju biti samo pozitivne u uspjehu, niti su a priori negativne u neuspjehu. One žele biti objektivne u svakom trenutku, koliko se može i zna biti. U Hrvatskoj po svakom pitanju, a nogomet je tu vrlo bistra refleksija društvenih ponašanja, tek sazrijeva uvjerenje da je činjenica važnija za sve nas u odnosu na dojmove.

Eto, zbog toga će u ponedjeljak od 18 biti par sati nirvane za prevlast iskonskih emocija i pripadnosti. To što ama baš svi imamo svoje teze tko bi trebao igrati ili ne, kako bi trebalo ili ne bi, pa valjda je to najbolji dokaz koliko to zanima naše ljude i odakle takva strast za reprezentaciju, kako od navijača i javnosti, tako od igrača koji su milijunaši i pripadnici elitnih europskih klubova. Sve ono što slijedi, ovisno o rezultatu i interpretacijama istog, donosi svega. No, to nema veze s 4 milijuna izbornika, nego s jednom lošom potrebom društva od 4 milijuna ljudi da se stalno nešto dijele…