TOM DUBRAVEC/CROPIX Cropix
DVIJE DEFICITARNE POZICIJE

Ako Dalić tu ne pronađe rješenje, nije realno da Hrvatska na SP-u napravi više od prolaska skupine!

Idealno bi na desnoj strani imati nekog poput Rapaića, u dobrom pravcu razvija se Kačavenda...
Piše: Robert MatteoniObjavljeno: 18. studeni 2021. 19:19

U nekoliko post Euro mjeseci drastično se promijenila percepcija reprezentativnog tijeka. Unatoč prolasku grupe na EP-u Vatreni i izbornik doživjeli su mnoštvo kritika. Sada su u finišu posljednje utakmice u skupini osigurali Mundijal i atmosfera jesenskog ciklusa kvalifikacija je pomalo i euforična. Tako je to u nogometu, zato ga volimo, jer se nakon svakog razočaranja može dogoditi nova sreća. I obrnuto.

Zanimljivo je to da se uspješno zaključenje ovih prilično kompliciranih kvalifikacija uzima kao zalog velikog optimizma u kontekstu svjetskog prvenstva. Poraslo je samopouzdanja izbornika i igrača, a najave SP-a postaju sve smjelije. Što realno možemo očekivati od Hrvatske za godinu dana u Kataru? Spomenuta promjena raspoloženja unutar tri mjeseca ukazuje nam koliko je nezahvalno išta prognozirati o mogućnostima momčadi i pojedinaca. Proljetos primjerice Gvardiol (19) nije bio ni na mapi reprezentacije, a sada je praktično nedodirljiv. Slično se odvija za četiri godine starijeg Sosu (23), a relativno iznenada jako su iskočili golmani Ivušić (26), Grbić (25), pa se pojavili Stanišić (21), Sučić (19), iskoračio je Majer (23)... Sjećamo se i rujna 2018. godine, kada smo u sličnom analiziranju isticali kandidaturu Josipa Juranovića (tada 23) koji je zapaženo igrao u Hajduku, kao alternativu ozlijeđenom Vrsaljku, a komentari su bili, čak i kod dijela medija, gotovo posprdni. Sada se Juranović postupno etablira kao prvi Dalićev izbor...

Trebamo li onda “gatati” što će se dogoditi unutar godinu dana do Mundijala? Predugo je to razdoblje pogotovo u današnjim ritmovima i kalendarima nogometa, da bismo mogli zauzimati prognozerske položaje o jačini reprezentacije, igračkim statusima i šansama za plasman. Samo radi ilustracije. Nakon naporne klupske sezone Vatrene u lipnju očekuju četiri kola Lige nacija, natjecanja koje se razvilo u remeteći faktor atmosfere reprezentacije. Još dva kola s najjačim suparnicima u LN očekuju nas u listopadu. Tek ćemo 1. travnja doznati i ždrijeb skupina za Katar. Zbog specifičnosti termina tog Mundijala (21. 11. -18. 12. 22.) klubovi će biti u akciji sve do 13. studenog, što znači da neće biti prilike za klasične pripreme. Reprezentativne kandidate do tada očekuje 60 i više utakmica u različitim natjecanjima i tko zna što se sve može dogoditi po pitanju forme, zdravlja, kvalitete igre, statusnih napredovanja i gubitaka...

U tom razdoblju Zlatko Dalić imat će dosta vremena da istraži kandidature, te reagira i na nova imena koja su možda sada također u statusu Gvardiola, dakle nema ih na mapi. Primjerice, u Bišćanovoj selekciji ima igračkih potencijala koji bi unutar godine dana mogli značajno iskoračiti. No, dobro, za sada se može smatrati realnim da postoji krug od 15-ak igrača koji su sigurni, ako sve ide normalno bez prepreka, da će putovati na SP. Za ostala mjesta bit će puno borbe unutar idućih deset mjeseci. Dalić ima zbilja veći izbor kvalitetnih rješenja za golmanske, obrambene i vezne pozicije. Ono što nam se sada čini deficitarnim je pitanje centarfora realizatora i desnokrilnog napadača.

Hrvatska nema klasičnu devetku koja se nameće prvim i logičnim izborom. Dalić je u tom smislu puno rotirao, od Petkovića, Budimira, preko Kramarića, Rebića, do Livaje i Čolaka. Slična je neizvjesna situacija i na desnom krilu, poziciji koja je posebno kritična jer nikako da se pojavi jedno klasično pozicijsko rješenje. Izbornik je, kao i u kontekstu rješavanja devetke, puno mijenjao. Igrali su u proteklom razdoblju tamo i Brekalo, Rebić, Vlašić, Ivanušec, Majer, iako su im tehnički profili drugi. No, Dalić je kemijao i izvlačio rješenja koja su mu se činila uvjerljiva u određenoj utakmici ili natjecanju. Sukladno činjenici da je Hrvatska rezultatski uspijevala postići zadane ciljeve, možemo li onda kazati da se spomenutim deficitima ne treba opterećivati, nego slagati ofenzivni dio kao i do sada?

Temeljna je stvar za razlučivanje te dubioze ideja igre kojom će Dalić ploviti 2022. godinom, s vrhuncem na Mundijalu. Na prošlom je Hrvatska imala Marija Mandžukića, pravu devetku. Igrač koji je radio za momčad, ali je ugradio i tri pogotka u srebrni put. Što je najvažnije, postigao je najvažniji gol u povijesti Vatrenih, u polufinalu s Englezima. Dakle, kad je trebalo za veliki iskorak, veliki je majstor kaznenog prostora realizirao napad. Uz Perišića (tri gola) na lijevom krilu, te Rebića na desnom, a na istoj strani vrlo prodornog Vrsaljka, ofenziva Hrvatske bila je “svjetska” i raznovrsna. Nadopunjena genijalnim veznim redom, s Modrićem (tri gola), Rakitićem i Brozovićem, uz doprinose Kramarića između te dvije linije, to je baza prosjeka od dva gola po utakmici! Na Euru, bez prave devetke i s promjenama po desnoj strani, Hrvatska je došla do 1,75 prosjeka golova i općeg dojma ofenzivne nedorečenosti. I ispala je nakon prvog kup-dvoboja...

Jako je važno na koji način, taktički i tehnički, kani Dalić graditi turnirski nastup u Katru. Ovisno od toga će biti lakše cijeniti što je plus a što minus zamišljene formacije, igre ali i pojedinačno.

U kvalifikacijama za Euro 2020 Hrvatska je imala prosjek od 2,1 gola po utakmici i zanimljivo je, isti prosjek imala je i u kvalifikacijama za SP. Skoro isti je i broj strijelaca, 10 odnosno 11. Predvodnici su u Dalićevoj eri Perišić, Modrić, uz Kramarića te u novije vrijeme Vlašića i sada Pašalića. Samo jedan pravi špic imao je pravi realizatorski odjek u jednom ciklusu, a to je bio Petković 2019., s 4 pogotka. Dakle, u konkurenciji suparnika srednje i nižeg rejtinga u odnosu na Hrvatsku, disperziranost realizacije donosi željeni rezultat. U konkurenciji više razine, što je za nas bila Liga nacija i EP, vidljivo je da nedostaje killer, igrač koji će prelomiti situacije kada je najpotrebnije. U dva izdanja LN imali smo prosjek od 1,5 i 1 gol po utakmici, što ukazuje na problematičnost ofenzivnog potencijala za viši cilj od prolaska grupe. Uz bitan dodatak da će u Kataru dosadašnji lideri u igri i realizaciji, Modrić imati 37,3, a Perišić 33,9 godina.

Od presudne je važnosti da Dalić pronađe rješenje za devetku i(li) specijaliziranu sedmicu. Za natjecateljski iskorak nužno je imati igru koja će kompenzirati deficit jedne od te dvije pozicije koje donose prevagu. S dva deficita do te igre, za više od prolaska skupine, realno nije moguće doći...


VAŽNOST DEVETKE U IGRI HRVATSKE Ako nemaš Šukera, imaš Olića, Mandžukića, Klasnića...

U nogometu su centarfori uvijek bili (pre)važni igrači. Kako zbog realizacije tako i doprinosa u ofenzivnoj kombinatorici momčadi. Kad imate klasičnu, kvalitetnu naravno devetku sve je lakše slagati u napadu oko nje i pokriti eventualne mane na drugoj važnoj poziciji, na boku. U suvremenom nogometu prevaga se upravo događa na bočnim pozicijama. Ako nemate par krila, u našem slučaju ajmo reći po jednog Perišića za lijevu i desnu stranu, onda je pogotovo nužno imati klasičnu devetku. Na Top razinama natjecanja ne može se razviti igra s dva manjka...

image
DENIS LOVROVIC Afp

Hrvatska je u 12 turnira imala trojicu koja strše po kvaliteti. Mundijal 1998. postao je brončanog okvira velikim dijelom jer smo imali genijalnog Davora Šukera. Tada je bilo deficita po desnom boku u 3-5-2 sustavu, gdje je Blažević “izmislio” fizički moćnog Marija Stanića. Lijevo smo imali Top rješenje Jarnija. Šukeru je rame u napadu bio taktički izvrsni Vlaović, a u nekom idealnom scenariju trebao je to biti super moćni Bokšić. S takvim rješenjima jasno je zašto je Hrvatska bila protagonist za medalje.

Deset godina kasnije Bilićeva je Hrvatska briljirala u kvalifikacijama i bila je na par sekundi od polufinala EURA. Bilić je igrao 4-4-2 i imao je veliki peh što mu se “mali Šuker”, odnosno Eduardo da Silva teško ozlijedio uoči EP-a. Zato je u špici uz moćnog i prodornog Olića postavljao tehnički dobrog Petrića. Bilić je tada imao odlično taktički riješeni desni bok sa Srnom, iza čiji je leđa bio Ćorluka. Kad je odigrao 4-2-3-1, s Njemačkom, isturenom Oliću iza posložio je desno Srnu, iza Kranjčara, lijevo Rakitića. Igra koja je imala i dubinu (Olić) i bočnu razigranost (Srna) ali i suptilnu središnjicu (Kranjčar, Modrić, Rakitić) koji su kompenzirali manjak specijalista na lijevom boku.

U Rusiji, to je jasno, bili smo pokriveni vrhunskim centarforom kakav je Mandžukić. Na lijevom krilu bio je specijalist Perišić, a desno je Dalić mogao koristiti brzonogog Rebića, uz iznimno bitan doprinos prodornog Vrsaljka. Brzonogi Strinić pokrivao je lijevu stranu s Perišićem i kad se sumiraju kvalitetni profili tih bočnih rješenja uz pravu devetku (dakako uz Top vezne igrače) dobijete temelj potencijala za finale...

Lako je reći da nam treba novi gladijator kao Mandžukić ili lucidni egzekutor kao Šuker. No, Hrvatskoj nužno treba i nešto drugačija verzija učinka devetke, ali da je klasični centarfor po definiciji igre. Recimo, Mandžukić nije bio efikasan kao Šuker, ali je bio solidno efikasan a razlike kompenzirao ratničkim pristupom (presingom).

Dalić je probao Petkovića, Kramarića, Budimira, Rebića, Livaju, Čolaka. Pokrio se za kvalifikacije, ali za ambiciozniji Mundijal treba mu jedan od klasičnih. Petković kad je bio u pravoj formi bio je najbliži tom profilu, s time da je u odnosu na Mandžukića manje agresivan ali zato utjecajem na kombinatoriku jači. Bitno je i hoće li Dalić igrati s jednom ili dvije špice.

No, i tada je logično imati jednog fizički jačeg napadača, a drugog dovoljno hitrog da donese dubinu. Za godinu dana će se vidjeti hoće li se netko novi, ili mlađi nametnuti. No, uvjerljiv je dojam da do tada primjerice Roko Šimić, koji naznačuje potencijale za tu poziciju, ipak ne može toliko iskočiti da bi bio rješenje za Katar.

Zato se izbori svode na gore navedena imena iz Dalićeve ere...


Idealno bi na desnoj strani imati nekog poput Rapaića

Uvijek je Hrvatska imala problem "pravog" desnog krila, pa su izbornici često tu poziciju pokrivali ofenzivnim veznim igračima koji su se znanjem prilagođavali ali fizički nisu bili takvi potencijali da bi donosili prevagu

image

Lukas Kačavenda

GORAN MEHKEK/CROPIX Cropix

Kao i svi izbornici prije njega tako i Zlatko Dalić muku muči kako najbolje popuniti desno krilnu poziciju. Vjerojatno se svi analitičari nogometa danas slažu da se najvažnije bitke i prevage u suvremenom nogometu događaju na bočnim pozicijama. Tko tamo ima prevlast lakše će se nametnuti konkurenciji. Bočni igrači donose prodornost (ili ne), dubinu, stvaraju višak, upućuju ključne centaršutove ili su opasni u šutu s distance. Uza sve to bočni igrači, koji su u pravilu fizički najizdržljiviji, a logički je da budu i među najbržima, doprinose odlučno u oba pravca tranzicije.

S Ivanom Perišićem je Hrvatska, od Bilićeve promocije, dugoročno riješila lijevi bok. S nepravedno tretiranim Strinićem činio je tandem koji je donosio visoke razine gore navedenih potreba. Na desnoj strani je sa Srnom više godina bila barem polovično riješena priča, kojoj su se u njegovoj ofenzivnoj varijanti priključili Ćorluka, ili kasnije u defenzivnoj mu eri razni profili igrača, kao Olić, Rakitić, Pjaca, Brozović... Kasnije kad je Vrsaljko preuzeo desni defenzivni bok nastavila se ta praksa da se desno krilnog (tri polušpice) pokriva s nekim od ofenzivnih veznih. U Rusiji je Dalić odabrao Rebića i to se pokazalo vrlo dobrim rješenjem. Tehnički nije baš bio optimalan, ali je Rebić donosio brzinu i dubinu, a s Vrsaljkom iza leđa, prodornost je bila zagarantirana.

U postruskoj eri Dalić je nanizao više igrača po sličnoj recepturi. Pored Rebića probao je i s Brekalom, Vlašićem, Kramarićem, Ivanušecom, sada i s Majerom. U svim opcijama radi se zapravo o igračima koji se ne snalaze dobro po pitanju (gore navedenih) protokola desnog ofenzivnog bočnog igrača. Ili im više paše lijeva strana (Rebić, Brekalo), ili su u pitanju igrači koji su zapravo ofenzivniji ali uvijek vezni (Vlašić, Ivanušec, Majer...) igrači. Zašto Hrvatska ima problem manjka igrača koji može igrati klasično desno krilo? Nama se čini da to nije baš točno pitanje. Naime, ako analiziramo potencijale Josipa Brekala, oni su vrlo solidni da može odigrati sedmicu na višoj razini. Naravno ne na način, bez kontinuiteta i pune odgovornosti u oba smjera, a kako mu se znalo dešavati proteklih dvije godine. U Serie A vidjeli smo da Brekalo može i te kako biti odlučniji u prodoru, nego što to pokazuje u reprezentaciji. S obzirom na to da je hitar, okretan, solidne tehnike i driblinga u trku, kod Brekala nam se čini da je samo pitanje "glave" da prihvati tu poziciju kao svoju. Na lijevoj je strani bio raspoloženiji jer se ubacivao u sredinu pa lakše desnom pucao ili uputio završni pas. No, i desno može proraditi na toj kretnji prema sredini ili prodoru po liniji.

Idealno bi bilo imati desno krilnu opciju profila Miki Rapaića iz najboljih dana, ili jednog koji u reprezentaciji može igrati kao što Robert Murić to čini kad je u maksimalnoj formi za Rijeku. To su igrači prirodne ljevice i uz motoričke sposobnosti i tehnički odlični.

U tom pravcu, iako je dešnjak, odlično se razvija Lukas Kačavenda, Lokos i član Bišćanove kaznene ekspedicije. Momak je brz, agresivan, prgav, prodoran je i odličnog šuta. Nastavi aktualnim ritmovima, u idućih godinu dana možda...

Linker
11. svibanj 2022 00:00