Kazao je na kraju utakmice kazao vječno gospodski nastrojeni Carlo Ancelotti...
- Sukladno svemu viđenom, mislim da je rezultat prestrog za Barcelonu.
Talijanski stručnjak, miran i odmjeren, mudar i nesklon euforiji, kao da je pružio pojas za emotivno spašavanje mladom kolegi Xaviju Hernandezu. Deprimiran još prije kraja utakmice, nekadašnji top vezist najjače Barcelone u povijesti djelovao je na terenu stadiona u Rijadu kao da je potonuo. Pokušavao je ohrabriti svoje igrače, kao što je njega pokušavao na dodjeli medalja utješiti predsjednik Joan Laporta, dakle bilo je to više reda radi nego što ima realnog učinka. U odnosu predsjednika i trenera možda i s malo iskrenosti...
Real Madrid je kao i uvijek imao ambiciju pobijediti, jer se povijesno drži devize kako je u nogometu najvažnija pobjeda. No, sigurno je da ni Ancelotti, a ni njegovi igrači, da ne govorimo navijači, nisu razmišljali da će finale Superkupa biti s takvom dominacijom Blancosa. Istini za volju, Barcelona je imala više posjeda, na trenutke čak i 65-35, ali to kao da nije brinulo Real. Štoviše, uvjerljiv je dojam da je Ancelotti upravo tako postavio igru. Prepustiti posjed Barceloni, kompaktno biti u bloku i čim se preuzme lopta odmah okomicom ići u kontru. Pritom Ancelotti nije bio opterećen tezama kako veliki klub mora imati ofenzivni gard.
- Ofenziva je kad pobijediš, jer to znači da si bio bolji pred golom suparnika. Svatko ima svoj način kako će graditi put do pobjede.
Xavi Hernandez je bio logično tužan zbog debakla (1:4), ali njegov tužan pogled poslije utakmice djelovao je više kao odraz čovjeka koji se suočava sa stvarnošću, osvješćuje težinu misije koja mu je povjerena i kao da ne zna kako isplivati iz krizne situacije.
Kritičari njegova trenerskog djela ga ne štede. Nije im jasno odakle takav stav da Barcelona uvijek napada i igra s visokom obranom, protiv suparnika koji je "rođen za kontranapad". Da je Ancelotti tražio od Xavija kako da taktički pristupi finalu, onda ne bi mogao poželjeti bolju priču. Nekad je Barca igrala takvim stilom i dominirala svijet. No, to su vremena kada je Barca imala senzacionalnu momčad, možda jednu od najboljih postava u povijesti nogometnog sporta, predvođenu fenomenom epohe Lionelom Messijem. I u toj momčadi Xavi Hernandez bio je jedan od najvažnijih igrača. Sigurno se dobro sjeća da je i tada obrana Blaugrane znala biti sporna u dvobojima s velikim suparnicima, bez obzira što je imala, recimo, najbolje Puyola, Piquea i druge. No, tada su se sve slabosti defenzivnog dijela, koji uvijek pati ako je momčad ofenzivno nastrojena, mogle se kompenzirati neviđeno moćnim napadačkim potencijalom i posljedično snagom igre. Ova Barcelona nema puno dodirnih točaka s onom momčadi, otuda su glavne zamjerke Xaviju da jednostavno ne zna posložiti taktiku i momčad na način da odgovara ovom kadru i da iz njega onda izvuče maksimum. Iako je lani osvojio naslov, sada se kritika zabavlja tezom da je to u stvari bilo zato što je Real "gradio stadion"...
Nije to naravno fer prema treneru, no Xavi je postao svjestan da njegova misija na klupi Barcelone ima sve manje pobornika. Da je nervoza u razvoju projekta koji će biti na razini bliže prošlosti kluba, vidi se i po sankcijama. U finalu je trener vratara dobio crveni karton zbog nervoznih reakcija, a to je već 6. crveni karton nekog člana Xavijeva stručnog stožera. Vrlo jasan znak nemira koji vlada. Xaviju svakako neće oprostiti oporba što je jedini potez koji stalno povlači protiv Reala, a to je pomicanje Arauja na desni bok da čuva Viniciusa, i ovaj put djelovao kao potez očajnika. Vinicius je postigao hat-trick u prvom dijelu, što je prvi takav doseg jednog igrača u El Clasicu od 1995. godine (tada je Zamorano bio akter). I ne samo to, Araujo je isključen i samo potvrdio sve nervoze koje caruju u svlačionici Barcelone, u kojoj se sve teže podnosi teret negative u okruženju kluba prema ovom kadru...
Real je slavio zasluženo i iz Rijada se vraća s najvećim mogućim "zaradama". Pokazali su da imaju izvanredan potencijal, da igraju najbrži nogomet ako treba, da mogu igrati na posjed ako treba, da imaju širu klupu. To su pokazali protiv dvije najjače suparničke momčadi Španjolske, Atletica (5 golova) i Barcelone (4). Ancelotti je produžio ugovor, klub je prezadovoljan, momčad igra učinkovito, i to sve bez važnih Courtoisa i Militaa, osvojen je trofej, a kao kruna svega stigla je i vijest iz Primere.
Posljednjeplasirana Almeria, koja nema pobjedu, otkinula je dva boda Gironi. Štoviše, suparnik Reala na vrhu La Lige je, kako je kazao trener Michel, trebao izgubiti dvoboj. Dakle, kad te ide, onda te ide. No, Ancelotti i igrači jako dobro znaju da se atmosfera blagostanja može promijeniti već u četvrtak ako se izgubi četvrtfinale Kupa s Atleticom. No, ipak, s ovakvim kadrom i sve izraženijom moći koje isti iskazuje, Real s pravom gleda optimistično (ne samo) na nastavak sezone...