- Afp
IDEOLOG TRANSFORMACIJE

Kako je Mancini izgubljenu generaciju pretvorio u pobjednike koji su promijenili mišljenje mnogih

Mancini i njegovi igrači nisu samo osvojili europsku titulu, već i resetirali doživljaj calcija
Piše: Robert MatteoniObjavljeno: 14. srpanj 2021. 09:08

Svijet još nije upoznao prazne pobjedničke vlakove. Italija u tom smislu nije izolirana priča. Nakon što je njena reprezentacija osvojila drugi europski naslov u bogatoj povijesti, zemlja je na trenutak zaboravila na sve svoje podjele, tragedije zbog pandemije, neslaganja kako djelovati, a bogme, nitko nije spominjao već duže vrijeme pitanje Superlige.

Govorimo naravno simbolički, jer sve ono što je reprezentacija Italije učinila na Euru je suprotnost od onog gdje je tamošnji nogomet usmjeren prije svega od moćnih interesnih lobija koji žele upravljati calciom. Među njima se u prvom redu misli na Juventusov krug utjecaja, kluba koji je uz Real Madrid i Barcelonu predvodnik ideje da se najbogatiji klubovi, s najvećim dugovima, odmetnu u posebnu ligu i ogroman novac djele međusobno.

Drugima u Italiji to nije sjelo, štoviše, svi su kontra Juventusa, uz izuzetak Milana i Intera, koji su se povukli iz Superlige u strahu od sankcija. Prigušene podjele To je fragment talijanskih podjela, društva koji je od polemika i žučnih rasprava stvorilo nacionalni brend. Zato kada je reprezentacija dala naslutiti da bi na Euru zbilja mogla igrati važnu ulogu, atmosfera se na Apeninima počela mijenjati. Tamo su, eto, u ponedjeljak dočekali svoje junake, još uvijek svi opijeni veličanstvenošću trenutka kada je Donnarumma obranio jedanaesterac nesretnom Saki i time zaključio pitanje pobjednika.

image
FACUNDO ARRIZABALAGA Afp

Nakon što su se suočili s krahom u kvalifikacijama za Rusiju 2018. mnogi su Talijani bili uvjerenja da će reprezentacija potonuti za sva vremena. Raspredalo se priče kako je podijeljena nacija i da je atmosfera za nogometnu selekciju posljedično loša, a nakon gubitka SP-a nitko ih više neće doživljavati. Srećom po talijanski nogomet, katastrofičari nisu bili vidoviti. Štoviše, dogodilo se sve suprotno, i to puno brže nego što je itko od ljubitelja nogometa mogao i poželjeti.

U samo praktično dvije godine Italija se izdigla do razine da osvoji trofej koji je bio nedostižan san 53 godine. Protivnik režima Štoviše, učinila je to na način da joj svijet, možda i prvi put, iako su bili 4 puta svjetski prvaci, odaje priznanje za kvalitetu napadačkog nogometa. Ovaj Euro nije donio samo naslov prvaka, nego je resetirao doživljaj calcia i vjerojatno epohalno promijenio pristup nogometu u samoj Italiji, te percepciju svijeta prema nekadašnjim bunkerašima.

image
FACUNDO ARRIZABALAGA Afp

Roberto Mancini je ideolog te povijesne transformacije. Bivši veliki igrač, potom odličan trener, oduvijek je bio simbol otpora neformalnim skupinama koje su upravljale calciom iza institucionalnih kulisa. No, bio je i protivnik “režima” u talijanskom nogometu, spočitavajući mu da hrani očitu neravnopravnost njegovih sudionika. Ta je njegova borba bila skupo plaćana još od igračkih dana. Nije zaigrao u top klubovima Apenina, iako je imao velikih uspjeha sa Sampdorijom i Lazijom, osvajao scudetto, superkupove, Kup kupova, a s klubom iz Genoe čak došao do finala Kupa prvaka. Posljednjeg u povijesti, 1992. godine, kada su na Wembleyju nogometaši Barcelone s Johanom Cruyffom na klupi prvi put osvojili europski tron pobijedivši Mancinijevu/Viallijevu Sampdoriju, maestralno vođenu od Vujadina Boškova.

image
FACUNDO ARRIZABALAGA Afp

Kad se biralo igrače za reprezentaciju Mancini je uvijek bio tretiran kandidatom, ali je često bio neizabran. Skupio je tek 36 nastupa, bez osobita traga. Sve borbe koje je svojevremeno vodio u kontekstu pravednijih odnosa mnogi su tumačili kao njegov revolt što nije dio velikog kluba ili među glavnim akterima reprezentacije. No, upravo je preuzimanje izborničke dužnosti, i to tako da je potpisao za duplo manju plaću od recimo njegova kolege Contea, dalo naslutiti da će u radu slijediti proklamirana načela.

Odabrao je mlađe i manje afirmirane igrače, birao i po karakternim osobinama davajući prioritet onima koji iskazuju momčadski pristup. Gdje god bilo je poziva i mladim igračima, koji još nisu bili etablirani ni u klubovima, ali je on vidio da su posebniji. I da odgovaraju njegovoj ideji nogometa. Svojim otvorenim pristupom i jasno obrazloženim izborima Mancini je vrlo brzo stekao autoritet kod igrača, a iz akcije u akciju rasla je vjerodostojnost onog što je želio. Italija treba igrati za gol, a ne za to da ga ne primi, to je osnovna teza koja će definirati njegov izbornički moto.

Djelovalo je u početku prilično neuvjerljivo, jer je Italija oduvijek gajila temeljnu priču da svaka igra i uspjeh počinju od kvalitetne obrane. Mancini nije odstupio od principa kvalitetne obrane, jer je to u DNK talijanskih igrača, ali je težište prebacio na stvaranje kvalitetne igre u napadu.

Slijedili bez krzmanja Odabrao je igrače koji imaju motoričke sposobnosti, taktički su potkovani, tehnički dobri i podređuju se momčadskim interesima. Kako je ta igra odmah pokazala plodove, svi su odmah stekli veliku vjeru u izbornikove teze i slijedili ga bez krzmanja. Tako se ponijela i tradicionalno podijeljena javnost, osjetivši da osim vrlo uspješnih rezultata u kvalifikacijama (10 pobjeda u grupi) ova Italija igra kao rijetko koja prije.

Ona zabavlja javnost gdje god nastupa. Taj proces je ovog ljeta donio naslov prvaka Europe, o kojem je Mancini, kao cilj, govorio reprezentativcima na prvim okupljanjima...

Linker
15. kolovoz 2022 04:21