MOĆNI HALF HAJDUKA KOJI JE IZABRAN U MOMČAD SVIJETA I KOJI JE U NAPONU SNAGE EMIGRIRAO Otvoreno je agitirao da Hajduk pomogne Dinamu protiv Zvezde...

U ljeto 1960., poslije osvojenog drugog mjesta reprezentacije Jugoslavije na Kupu nacija, de facto prvog prvenstva Europe koje je osmislio Henri Delaunay, glavni tajnik francuske nogometne federacije, Ante Žanetić, prvotimac Hajduka, upisao je pravni studij u Splitu, u filijali zagrebačkog Pravnog fakulteta, i tada je pred grupom budućih studenata vrlo samodopadno rekao:

- Želim pokazati da i nogometaš može diplomirati na fakultetu iako ja imam već dva, moju desnu i lijevu nogu.

Žanetić je tada zapravo citirao Dragoslava Šekularca iz Crvene zvezde, koji nije mario za školu. Zaista, u to vrijeme Žanetić je bio udarni Hajdukov igrač, ali i reprezentacije Jugoslavije. Žanetić je tog ljeta nakon srebrne medalje u Kupu nacija osvojio zlatnu na olimpijskim igrama pa se hvalisao da je "diplomirao u Parizu i Rimu". Godinu dana kasnije, nakon Hajdukova povratka s turneje u Njemačkoj i Danskoj, na željezničkoj stanici u Kölnu, rekao je svojem najboljem prijatelju Bogdanu Kragiću:

- Bogo, ne govori nikome, tebi moram reći, ja idem, to jest ostajem ovdje…

- Pokušao sam odgovoriti Lulija, zadržati, on se samo okrenuo i izgubio u masi -nakon mnogo vremena ispričao je Kragić o tom rastanku.

Prema svemu, to je bio davni plan tadašnjeg 25-godišnjeg desnog halfa Hajduka, igrača u naponu snage za kojeg su se zanimali inozemni klubovi…

Momčad Hajduka presjedala je u Kölnu, na povratku iz Danske, iz Odensea na vlak za München i dalje za Zagreb i Split, pa je nastala panika kad je vođa puta Marko Vušković prebrojavao igrače i ustanovio da nema Žanetića.

- A di je Luli - pitao se Vušković. Nastala je potraga po peronima, ali kako ferata nije čekala, Bijeli su morali bez Žanetića put domovine. On je otišao u Belgiju, u Brugge… Tako je postao jugoslavenski disident.

U početku, nakon dolaska u Hajduk, Žanetić se isticao borbenošću, bio je eksplozivni, neumorni igrač, zahvalan za kolektiv, ali ga ipak nisu ubrajali u visoku klasu. No, poslije njegovih izvedbi u dresu reprezentacije na turnirima u Parizu i Rimu, skočila mu je numera, posebno nakon polufinalne utakmice Kupa nacija protiv Francuske. Tijek je bio dramatičan: 0:1 Galić (11.), onda tri gola Francuza pa je Žanetić smanjio na 2:3, uslijedio je novi pogodak Francuza za 4:2 (62.), da bi zatim došlo do spektakularnog preokreta: tri gola reprezentacije Jugoslavije: Knez (75.), Dražan Jerković (78. i 79.), pri čemu je splitski reprezentativac iskazao nevjerojatnu moć, najprije u otimanju lopti, ali i forsiranju napada. Žanetić je tako svrstan u najbolju reprezentaciju na svijetu prema izboru World Soccera pa je nekim automatizmom proglašen i najboljim desnim halfom. Žanetić je sve to zaslužio svojim radom i igrama, nema ih puno koji u svom klubu i državi nisu imali tretman zvijezde, a onda dođeš do najbolje momčadi svijeta.

Bernard Vukas je otkrio da se za Žanetića zanima Barcelona i to preko Laszla Kubale, s kojim je Bajdo igrao u reprezentaciji svijeta protiv Engleske u Londonu 1953. (4:4). Ponadao se tako Žanetić da bi mogao u Barcelonu, to je bio njegov san, veliki motiv da pronađe prigodu i ostane u inozemstvu, pa da kao amater odigra u Belgiji jednu sezonu i onda kao emigrant stekne mogućnost prijelaza u Barcu. Ne treba ni govoriti koliki je skandal nastao u Splitu, bilo je silnih istraga o tome tko mu je pomogao, tko mu je bio veza, ispitivali su se Hajdukovi igrači. Sve to bez znaka, bez traga u javnosti. Jednostavno, Žanetića više nisu spominjali.

Međutim, Luli nije imao sreće, dogodila mu se ozljeda, ukliještio živac u kičmi, tako da mu je prijetila paraliza donjeg dijela tijela. Bio je prisiljen podvrgnuti se delikatnoj operaciji. I tu je bio kraj njegove karijere. Spakirao se i iz Belgije odletio u Australiju, k bratu, u Wollongong, predivno mjesto u blizini Sydneyja. Tamo je i umro…

Žanetić je do bijega iz Jugoslavije bio standardni prvotimac Hajduka tijekom šest prvenstava Prve savezne lige. Povremeno je iskazivao nezadovoljstvo na račun svojeg tretmana, stalno se bavio mišlju o prelasku u Dinamo, što u to vrijeme nije bilo jednostavno. Onda se dogodio derbi protiv Dinama u Splitu u kojem su Modrima bodovi bili dragocjeni, a za splitski klub nisu značili nešto posebno osim pitanja časti. O posljedicama s te utakmice kad je Žanetić faktički osumnjičen za lažiranje u korist Dinama, isprele su se brojne priče dok Luli napokon nije podignut na pijedestal hrvatskog patnika.

O čemu se radilo? U završnici prvenstva 1959./60., četiri kola prije kraja, Hajduk je ugostio Dinama, koji je s Crvenom zvezdom vodio borbu za prvaka. Bijeli su pobijedili u dramatičnoj utakmici sa 3:2 (13. Lipošinović 0:1, 31. Papec 1:1, 35. Dugandžija 1:2, 42. Garov 2:2, 51. Papec 3:2), ali je izbio skandal s obzirom na činjenicu da je Žanetić zabušavao, igrao je neprepoznatljivo tromo, nezainteresirano i zato ga je trener Milovan Ćirić zamijenio pri kraju prvog poluvremena (ušao je Kragić). Poslije utakmice Žanetić je nakon izlaska iz restorana Rogić u Marmontovoj ulici usred Splita fizički napadnut, izudarao ga je šakama fanatični navijač Hajduka Jure Papić. Bilo je tu svega, Žanetića su beštimali i drugi revoltirani na račun njegova, po svemu, otvorenog lažiranja.

Tada je na vidjelo izašlo da je Žanetić među igračima Hajduka otvoreno agitirao da se puste bodovi Dinamu, s druge strane trener Bijelih Ćirić, bivši igrač, kapetan, trener, pa i jedan od osnivača Crvene zvezde, tražio je da se igra fer, na pobjedu. On je na svoj način, s puno šarma, tumačio da je Hajduk četiri kola prije utakmice s Dinamom u Splitu pobijedio i Crvenu zvezdu sa 2:0 pa je "sada pitanje časti igrati bez popusta". Činjenica je, potvrdio je Zvonko Bego u raspravama u stadionskom kafiću, da je Ćirić prigodom sljedećeg kola, kad je Hajduk gostovao u Beogradu protiv OFK Beograda, igračima isplatio premiju isporučenu od Crvene zvezde.

Kasnije su zbog dnevno-političkih okolnosti ispredane razne varijante događanja, tumačilo se kako je Žanetić bio šikaniran zbog svojeg hrvatstva iako to nema veze. Naime, zaboravlja se da je ubrzo nakon tih neslavnih, pa i sramotnih događanja otišao u Beograd na pripreme reprezentacije te igrao za Jugoslaviju u Parizu i Rimu. Kad govorimo o navodnoj posebnoj netrpeljivosti igrača Hajduka prema Dinamu, neka se zna da su se Bijeli jednako žestoko ponašali i protiv Partizana i protiv Crvene zvezde. Zanimljiva je činjenica da je Žanetić bio miljenik Mike Tripala, visoko pozicioniranog hrvatskog političara i tadašnjeg predsjednika Jugoslavenskog olimpijskog odbora.

Žanetić je počeo igrati nogomet u rodnom Blatu za tamošnjeg Zmaja, onda je pohađao učiteljsku školu u Dubrovniku i igrao za GOŠK, da bi u proljeće 1956. prešao u Hajduk. Tada je splitski klub imao kadrovskih problema pa su tražili prinove iz zonskih klubova. Sljedećih sezona prvotimci su postali i Žarko Maksan, Ante Vičević, Bogdan Vastić, Andrija Anković… Bijeli su u to vrijeme, nakon osvajanje naslova prvaka 1955., muku mučili na prvenstvima, više puta su se borili za goli opstanak.

Ante Žanetić Luli, rođen u Blatu na Korčuli 18. studenoga 1936., umro je u Wollongongu (Novi Južni Wales) u Australiji. Za Hajduk je odigrao 114 prvenstvenih utakmica (deset golova), u kupu 15 (7 golova). Za reprezentaciju Jugoslavije 15 utakmica (dva gola), jednu utakmicu za reprezentaciju Hrvatske.