Priča se vrlo često o tome posljednjih pet i pol godina, što jasno naznačuje da je kontinuirano. Tema je karakternost reprezentacije, okvir tumačenja što Hrvatska, otkako je vodi Zlatko Dalić emitira samopouzdanje kojim režira dramatične preokrete u svoju korist već izgubljenih pozicija, utakmica, atmosfere i sličnih faktora Vatrene zbilje. Takva dramaturgija dogodila se i u Roterdamu, gdje je kao simbolika dinamike (i) od "one" nulte spasilačke misije sa tada novim i aktualnim izbornikom u Kijevu, reprezentacija pokazala, folklorno rečeno, muške atribute...
Bilo je u tih 80 dosadašnjih mjeseci Dalićeve ere niz takvih događanja, u kojima se nagovještavalo posrnuće a onda bi uslijedili senzacionalni preokreti. U pet godina svekolikih obrata nameće se kako je u pitanju kontinuitet. To onda postaje temelj uvjerenja kako Hrvatska može puno toga, ako je odvažna i samopouzdana, a ne uplašena i bez vjere da vrijedi. Za domaće okruženje to bi moglo biti veliki iskorak. Jer u tridesetak godina natjecateljske povijesti Vatrenih, i inih sportskih linija, mnogi su tumačili kako su pobjede stvar karaktera a kada bi isti akteri doživljavali poraze, promovirala bi se suprotna teza, o neimanju karaktera ili kompleksima manje vrijednosti...
Još u 1990tim godinama u eri tzv. Bobanove generacije, taj se pojam karakternosti isticao kao temeljnim faktorom fantastičnog dosega bronce u Francuskoj. Točno je da su Blaževićevi reprezentativci pokazivali visoki stupanj samopouzdanosti te odvažnosti kada su igrali važne utakmice. I u javnim stavovima, u odnosima, prva brončana generacija pokazivala je da imaju petlju. Kada je silazila sa scene ta sjajna grupa igrača, dakako da su često isti tumači zbilje naglašavali "nekarakternost" kao dio uzroka što više nisu uspješni...
U ostalim erama Vatrenih bilo je različitih razina odvažnosti selekcije, a one su uglavnom vezivane uz rezultat, manje uz temeljni faktor kvalitete koji najviše diktira natjecateljske domete. Zato su i razni primjeri karakternosti neke grupe igrača ostali u sjeni općeg dojma slabosti. Niz ciklusa kvalifikacija i nastupa na velikim turnirima, počevši od Engleske 96 i Francuske 98, doprinijeli su rastu nogometne reprezentacije. Doprinijeli su i neuspjesi, u kvalifikacijama EP 2000 i SP 2010. Doprinijela su i razočaranja kao EP 2008 i 2012 gdje su Vatreni igrali bolje nego što je rezultat (četvrtfinale, ispadanje u grupi), ali i loš nastup kao SP 2014 u Brazilu. Tamo je prvi podbacio, klupskom sezonom velikih Realovih uspjeha iscrpljeni, Luka Modrić. I tada se moglo čuti kako i taj veliki igrač nema karakter vođe, snagu na terenu, da Vatrene vodi u iskorake. Prve naznake bitno promijenjenih doživljaja bilo je EP 2016, gdje su Vatreni dobro igrali ali su pali (opet) na prvoj utakmici poslije grupe...
Možemo kazati kako je simbolička i prava poveznica proteklih 15 godina Vatrene povijesti upravo Luka Modrić. I zato se kolokvijalno to cijelo razdoblje definira erom Modrićeve generacije. Nakon što je odlaskom Srne 2016.godine postao službeno kapetan, on je postao i stvarni lider Vatrenih na terenu i izvan njega. U tom kontekstu najjaču snagu mu je dao Zlatko Dalić, koji ga je doživljavao onakvim kakvim ga danas gotovo unisono doživljavaju svi u Hrvatskoj.
Modrić nikad nebi ostvario ispunjenost svoje karijere da nije bilo reprezentativnih uspjeha, koliko god su ga globalno proslavili brojni trofeji sa Realom. Modrić ne bi osvojio Zlatnu Loptu da nije imao oko sebe vrhunsku grupu reprezentativaca te izbornika koji mu je olakšao da se potpuno nametne kao lider. Kao što je uvjerljiva teza kako Hrvatska i Dalić bez Modrića ne bi dostigla ove fantastične razine koje živi pet godina. Ono što je ključno, to i druge stvari, posljedica su sinergije koja se dogodila u taboru reprezentacije dolaskom Dalića. To se onda reflektiralo i na bolje rezultate, i na bolju atmosferu, ali i na lakše nadvladavanje kriznih situacija, kojih je također bilo. Kako u odnosima unutar reprezentacije, HNS-u, kako u negativnim javnim odjecima određenih natjecateljskih faza (Liga nacija, EP 2021...), kako u procesu pomlađivanja selekcije i slično...
Ova era Hrvatske, od 2017.godine, pokazala je kako za razliku od prethodnih era, pogotovo onih između 1998. i 2016., pojam karakternosti reprezentacije postao dominantan diskurs u kontinuitetu. Nakon svih preokreta u Rusiji, u Ligi nacija, u Kataru, i inim situacijama, nekako se u kolektivnom javnom doživljaju osjećala sigurnost u Vatrene. I njihovo samopouzdanje, vjeru da vrijede i tako mogu okrenuti svaku situaciju koja se nagovještava kao negativna. I nakon svih tih godina, kao da se zatvorio krug, pa nagovještaj generacije 1990tih da se Hrvatska nema što osjećati manje vrijednim i od najjačih, svjedočimo vremenu u kojem je taj kompleks riješen.
Luka Modrić je svojim djelom proteklih desetak godina pokazivao takav stav, a što je u prošlih 5 reprezentativnih godina doktorirao na svim frontama. Taj iskorak odvažnosti međutim nije usamljen, nego se "uhvatio" u reprezentativnom taboru uz doprinos svakog pojedinca. Zato izgleda kao da su nekada bljeskovi "karakternosti" postali u novom vremenu standardnost. Takve vrline se ne dogovaraju, ne proizvode na traci. One se događaju i evoluiraju same od sebe. Mora postojati temelj samopouzdanja i odvažnosti u igračima i treneru da bi razvio te uhvatio korijen...
Ova era, nazvali je Modrićeva, Dalićeva ili drugačije, ostaviti će u nasljeđe fantastične rezultate, ali vrijednost generacijskog nasljeđa nije stvar isključivo rezultata. Jer bilo je i biti će natjecateljskih padova, kao i uspona, što je diktirano i presudnim faktorima trenutka raspoložive kvalitete. Epohalno nasljeđe ove Vatrene priče je upravo promjena mentaliteta i odbacivanje kompleksa manje vrijednosti u odnosu na (naj)jače.
Pet godina uspješnosti demonstracije tog iskoraka odraz je utvrđenja takvog pristupa. I trebati će to najviše imati na umu kada jednom rezultati ne budu na ovoj razini, kada se bude trebalo suočiti sa odlaskom Modrića i drugih senatora, i kada će po običaju oni koji rado mijenjaju svoja mišljenja, tumačiti da nedostaje, između ostalog, "pravih muških atributa" igračima i izborniku. Ovih pet godina je pokazalo kako se može i mora vjerovati u sebe i realne ambicije, i kako takav stav uvelike pomaže da se one i ostvaruju. Naravno da neće uvijek biti ovako dobro razdoblje kao sada, ali će upravo to nasljeđe biti putokaz idućim generacijama kako se gradi put do uspješnosti...