Jedna od jako dobrih stvari nasljeđa Gonzala Garcije u HNL-u je afirmacija nogometne ideje. Na primjeru kluba koji ne pripada eliti velike četvorke, ali se pokušava izboriti za poziciju višeg srednjeg staleža Lige, trener rođen u Urugvaju, a nogometno obrazovan u Španjolskoj, promovirao je ideologiju nadigravanja. On je tu ideju gurao u prvoj sezoni, kada je bio deveti, a nastavio je i u drugom prvenstvu kada je ostvario Istrine rekorde i najbolji plasman, peto mjesto.
Koja je razlika između prvog i drugog izdanja Garcije i Istre? Prije svega u pojačavanju momčadi u drugoj sezoni, a onda i u uigranosti gro kadra iz prve sezone. Taj miks je doprinio berićetnijem skoru, ali i vrlo dopadljivoj igri sa svakim suparnikom. Što je još važno, takav nogomet je privukao više gledatelja na stadion i bitno poboljšao atmosferu na tribinama.
Garcia je dakle s Istrom, godinama devetoplasiranom momčadi lige, uvijek doživljavanom kao autsajder, napravio veliki iskorak i pokazao što se može s “igranjem nogometa”.
Hrvatska je, pisali smo prošlih dana, nakon Lige nacija u lipnju prošle godine i u rujnu, pa u prosincu u Kataru te sada na FF u Nizozemskoj, lučonoša takve doktrine igre. Igranja! Njen forte, vezni red Brozović-Modrić-Kovačić, uz doprinos bočnih vezista, u ovom slučaju Pašalića i Ivanušeca, te dolazak u igru Kramarića, kontrolira loptu, briljira u kombinatorici i diktira ritmove.
U kojoj dimenziji uvijek je važno i kakav je suparnik. No, nasljeđe ove reprezentacije, osim rezultatskog, je djelo - igranje nogometa. Bez osobitih brzanaca, bez navike krkanskog (agresivnost) pristupa, s povremenim pozicijskim deficitima u više linija, Vatreni su i 1998., kao i 2018. - 2023. demonstrirali ideologiju tehničkog nogometa. Takav nogomet, temeljen na nadarenosti mladih za igru, ideju kombinatorike i težnji nadigravanju, pokazao se forte u vatrenoj povijesti. Hrvatsku reprezentaciju percipira se po talentu, a ne po fizičkoj moći. Prije svega zato što je fizičku moć moguće podignuti na višu razinu, ali se talent ne stvara. Talent se ima ili se nema.
Senzacionalni dometi, izolirani u Francuskoj prvih 25 godina s broncom, a onda redani u 2018. - 2023. eri, slave snagu tog talenta. To ujedno jasno naznačuje koja bi trebala biti ideologija kolokvijalno nazvane hrvatske škole nogometa. Španjolci su, recimo, veća država i mnogoljudnija od Hrvatske, i desetljećima su promicali nogomet visoke agresivnosti i prevlasti fizičke komponente. Kada su se resetirali i ponešto spustili fokus fizičkog drila, a bitno ojačali posvetu tehničkom dijelu, taj miks je kroz određeno vrijeme proizveo igrače i trenere koji su od Španjolske učinili i svjetske i europske prvake reprezentativno, i klupski. Taj miks, tehnički nogomet na višem intenzitetu je zaštitni znak moderne španjolske nogometne priče.
Kada Španjolci, kojih ima 48 milijuna, i lako razvijaju igrače više fizičke moći, imaju problema u promociji vrhunskih talenata igre, onda je jasno da u našoj maloj bazi od oko četiri milijuna ljudi, ta potraga može biti još puno teža. Nas je, reći će netko, bilo 4-4,5 i prije 30-20 godina, pa su se razvili Bobani, Prosinečki, Asanovići, ili u novije vrijeme Modrići, Kovačići, Brozovići i drugi.
Točno je to, ali je istina i to da se, uz smanjivanje broja mladih, desetak godina događa i denaturalizacija hrvatskog nogometnog DNK. Navedeni izdanci našeg nogometa su dio prošlih era i drugačijeg pristupa učenja igri. Sada u HR klubovima, generirano i prioritetom prodavanja sve mlađih igrača, te forsiranjem izrazito natjecateljske i uske Lige 10, talentirani igrači igre sve su rjeđi. Podređeni su nogometnoj ideologiji “agresive i fizikalija”. Što je posebno dramatično i u omladinskim pogonima, gdje se trenutno fizički jači igrači nameću onima koji su tehnički bolji ali pate inferiornost zbog rezultata. Takav pristup u proteklih desetak godina izobličio je ideju hrvatskog nogometnog proizvoda, pa smo iz faze da imamo i previše “umjetnika” polako ušli u fazu kada povećalom tragamo za kreativnim igračima.
Taj problem, vrlo je aktualan i gotovo katastrofičan u Italiji. Od nogometa koji je vrvio talentima i desetkama, pa je uvijek bilo polemika koji će dobiti prednost u reprezentaciji, Italija je danas siromašna fantazistima. Igračima s idejom. Kod njih je opsesija trke, presinga, igre iz prvog ili najkasnije drugog pasa, eliminacija driblinga, već 15-20 godina potpuno sterilizirala mlade nogometaše, pa je zemlja od 60 milijuna ljudi i 4-5 milijuna igrača, primorana naturalizirati veznog znalca (Brazilac Jorginho), da bi imali playmakera. Azzurri su, vidjelo se to i protiv ne baš dojmljive Španjolske, izrazito deficitarni igračima s kreacijom.
Logika osnažuje uvjerenja kako Hrvatska fizički neće nikad moći koncentrirati takvu snagu igrača da će biti nadmoćni tradicionalno jakim zemljama. Težiti tome, a zapostaviti ono što je dokazano naša posebnost (talent za igru) sugerira da upravljače i struku ili ne zanima baš budućnost HR nogometa, ili ne prepoznaju te procese koji se već dubinski događaju u omladinskim školama, pa posljedično postaju standard u seniorskim (naj)višim razinama. U oba slučaja epilog je sličan. Izvor supstance na kojoj se razvijao uspon brenda Vatrenih presušuje...