Momčad PAOK-a eliminirala je u četvrtak navečer Dinamo iz Konferencijske lige. U taktičkom smislu sastav Razvana Lucescua nije ničim iznenadio. Odigrao je dvije gotovo identične utakmice. Ideja igre grčke momčadi u oba se dvoboja svodila ponajprije na presing, kojemu je bila izložena posljednja linija Dinama.
Posebice su žestoko atakirali domaći nogometaši kada je lopta bila u posjedu stopera Kevina Theophilea. Očigledno su grčki analitičari procijenili da je glede tehnike 34-godišnji francuski srednji branič najslabija karika Dinamove igre. Obrana "modrih" spas je iz kritičnih situacija pronalazila tako što bi loptu napucavala – "u kuruzu". Bilo je sasvim razvidno kako u Dinamovoj momčadi nema igrača koji će loptu iznijeti iz svoje trećine i organizirati igru. Stoga je PAOK tijekom prvog dijela imao gotovo kontinuirani napad na Dinamova vrata. Epilog gostujuće tehničko-taktičke inferiornosti oslikavao se i na semaforu stadiona Toumba u Solunu: pokazivao je rezultat (3-0), kojim je grčki predstavnik stekao prednost u odnosu na zagrebačku utakmicu (0-2).
Nakon prvih 90 maksimirskih minuta Dinamovi su navijači slavili Brunu Petkovića, kao čovjeka, koji je svojom lucidnošću i pogocima osigurao "modrima" značajnu rezultatsku stečevinu. Međutim, ključna figura Dinamove igre bio je de facto – Josip Mišić. On je razbijao strateške postavke protivničke formacije iznoseći loptu i prebacujući težište igre na polovicu PAOK-a. U četvrtak navečer, međutim, njegov je doprinos izostao...
A kada Mišić odigra utakmicu ispod vlastitih mogućnosti i svekolikih očekivanja – onda i Petar Sučić izgleda kao "amater koji je zalutao u profesionalni nogomet" (kako je igru Dinamovog defenzivnog veznjaka u nekoliko riječi opisao Ilija Lončarević), onda i dvojac francuskih stopera (Bernauer – Theophile) sliči na tandem "slučajnih partnera", onda se i prostor između linija doima kao terra incognita, pa je Baturina najčešće osuđen na vlastito nadahnuće... Onda u momčadi nastaje posvemašnja konfuzija i Dinamo – "popije pet komada"!
Za maksimirski je stručni stožer jamačno zabrinjavajuća spoznaja koliko Dinamove prezentacije ovise o Mišićevoj izvedbi. A ove sezone nerijetko se događalo da su njegove oscilacije u igri viđene čak i unutar iste utakmice. Poglavito u prvom dijelu prvenstva.
Podizanjem Mišićeve forme u nastavku sezone Dinamo je odigrao nekoliko impresivnih utakmica (oba susreta s Betisom, Rijeka, PAOK). Krivulja njegovog učinka u Solunu, međutim, nije nastavila uzlaznom trendom.
Nakon svega navedenog posve je logično pitanje: zašto Josip Mišić ove sezone nema kontinuitet igara i ne doseže kvalitetu, kojom je (barem u medijskim lobiranjima) bio i potencijalni kandidat za hrvatsku reprezentaciju? Odgovor je vrlo jednostavan: ovo nije Mišić iz prethodnih sezona, jer niti kvaliteta njegovih suigrača nije na toj razini. Još prošle sezone imao je za prvog suradnika pravog Arijana Ademija, a ne njegovog dvojnika, koji se prije šest mjeseci vratio iz Kine, imao je Josipa Šutala, koji bi urođenom elegancijom iznosio loptu iz zadnje linije, imao je napadače poput Mislava Oršića i Luku Ivanušeca, koji su ulazili u slobodne koridore između suparničkih obrambenih linija i koristili njegova proigravanja...
"Pucanje" Mišića u Solunu (bio mu je to 39 nastup ove sezone!) izravno se odrazilo i na ostale Dinamove organe. Ali i na bolan način ukazalo na turobnu maksimirsku istinu: bez promptne "reanimacije" Mišića, Dinamove akcije u nastavku sezone bitno su skromnije!