Dan nakon priča se o huliganima, vrijeđanju, većinom o onome što s nogometom ima malo veze. Opet, po tko zna koji put! Događaji iz Šmarja opet su šokirali. Stotinjak ekstremnih Dinamovih navijača cijelu je utakmicu 'hukalo’ Sammiru i Ibanezu, gađali su ih raznim voćima, vrijeđali Duju Čopa, a sve je kulminiralo nakon utakmice.
Dvojica-trojica ušla su u autobus i tamo 'očitala bukvicu’ Sammiru, zatim su zaustavili Ibaneza te i njemu poručili da se 'tako ne može ponašati’. Slovenske policije nije bilo nigdje, čim je utakmica završila napustili su policajci stadion. Očito su s godinama naučili da im se bolje ne miješati, premda, to nas vodi u drugu krajnost, sad su Dinamovi nogometaši izvan Hrvatske nezaštićeni, kako će uopće igrati prijateljske utakmice na pripremama, ako se moraju skrivati od vlastitih navijača?
Kako to izgleda iz slovenskog kuta? Osim što su se domaćini čudili takvoj negativnoj energiji Dinamovih navijača, koji ne slave niti golove već vrijeđaju svoje igrače, pokušali su usporediti to sa svojim primjerom.
- Kod nas je Maribor najbolji, igrao je lani Europsku ligu, nitko mu u Sloveniji ne može ništa. I navijači Zlatka Zahoviča koji je podigao klub drže kao kap vode na dlanu, on je njihov heroj. Nema šanse da netko na utakmici viče protiv igrača ili kluba!
Dio Dinamovih navijača bori se protiv Zdravka Mamića, ne slažu se s njegovim vođenjem kluba. Bez obzira što je to, recimo Slovencima, neshvatljivo, nisu ni prvi ni zadnji navijači u svijetu koji se, iz nekog razloga, ne slažu s klupskom upravom. Toga ima svugdje, ako baš hoćete, svatko se ima pravo buniti. Pravna sredstva, argument na argument, bojkot utakmica...
Međutim, ova je 'borba’ već izašla iz svih okvira, prevršila svaku mjeru. Da se na utakmicama vrijeđaju igrači, trener, članovi obitelji igrača i klupskih čelnika, da se rasistički viče bilo kome a kamo li vlastitim igračima, ulazi se igračima u autobus i prijeti im se... E, to onda više nikome ne može biti prihvatljivo, to nema veze ni s kakvom borbom i idealima.
- Vi ste se prodali Zdravku Mamiću - poručio je jedan od tih gologlavih tipova igračima i treneru Čačiću, stojeći na ulazu u autobus.
- Što bismo trebali, ići u Tunguziju igrati nogomet?! Pa, mi igramo u Dinamu, Zdravko je gazda, tko bi nas trebao plaćati? Što bismo mi trebali, raspustiti klub i otići igrati negdje drugdje? - odgovarali su igrači.
Međutim, argumenti nisu dopirali do usijanih glava, tražili su novu žrtvu.
- Gdje je Čop? Ne može on igrati u Dinamu! Nema veze što je iz Splita, što je 'hajdukovac’, ali kakva su to pres....... s tetovažom 1950 (godina osnutka Torcide, nap.a)!
Zatim su zaustavili Čopa, pogledali tetovažu i shvatili da čovjek uopće na ruci nema ispisano 1950 već broj 19, po numerolozima sretan broj njegove obitelji. Svi se u Maksimiru pitaju što će biti na sljedećoj utakmici, kako uopće preživjeti u takvoj atmosferi i hoće li ti likovi Dinamu uopće dati priliku da zaigra u europskim natjecanjima, s obzirom na uvjetnu Uefinu kaznu. Ipak, trener Ante Čačić pronašao je u cijeloj priči i nešto pozitivno.
- Nakon prospavane noći osjećam tugu i radost. Tugu zbog svega što se dogodilo, a radost jer su se igrači odlično nosili s uvredama tih neodgovornih ljudi. Pokazali da s pravom nose dres Dinama, da se znaju nositi s provokacijama, pokazuju da su karakterni - rekao je trener, koji tvrdi da se ni on ni igrači ne boje tih 'navijača’.
- Ne bojimo se nikoga. Da se bojimo, ne bismo igrali. Svatko ima pravo na rad, pa i mi, to nam treba omogućiti. Zna se tko je odgovoran za te incidente. Imali smo dosta kazni zbog pojedinaca, neodgovornih građana ove zemlje. Štete zemlji, klubu i štete sebi. Niti ja niti moji igrači, niti klub, ne možemo rješavati taj problem, zna se čiji je to posao - poručio je Čačić, koji je igračima, nevezano za incidente, dao 48 sati slobodno. Okupit će se Modri u ponedjeljak, saznati prvoga europskog suparnika, valjda će se tada neko vrijeme pričati o nogometu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....