Mišo Krstičević: 'Volio bih s Hajdukom osvojiti naslov, to bi bio urnebes za Dalmaciju!'

Mišo Krstičević s Hajdukom je treći. To je rezultat njegova rada, jer prvi je put ovoga ljeta pripremio Bijele. Treniralo se u Njemačkoj po četiri-pet sati dnevno, žestoko je “gazio” mladu momčad koja je s velikom sumnjom ušla u sezonu. Skeptici su svoje argumente imali u završetku prošlog prvenstva. S četiri poraza u nizu te u odlasku gotovo kompletne momčadi. Sumnje su išle toliko daleko da se mladoj i neiskusnoj ekipi predviđala borba za opstanak, ali nakon prve trećine prvenstva Hajduk je solidan treći. U borbi je za drugo mjesto. Međutim, ostaje pitanje: je li to uspjeh? Za neke je doseg prosječan, za druge iznad očekivanja.

Koliko ste vi zadovoljni ostvarenim u 11 kola, u tri mjeseca sezone? Nedostaje li bodova?

- Zadovoljan sam, od igračkog kadra, do bodova. Kako god analizirali, ispunili smo cilj. Zašto? Zato što smo jednu utakmicu izgubili “kako Bog zapovida”. To je Dinamo. Druge nećemo komentirati da ne bismo došli opet u probleme. Najbolji smo domaćini, u pet utakmica četiri pobjede i jedan remi. Fale ta dva boda protiv Osijeka, ali nisu jedini. Međutim, nijednu utakmicu nismo sretno dobili, u svakoj smo pobjedu “debelo” zaslužili. Kao što je i Dinamo nas zasluženo dobio.

Odražava li se neplaćanje na radni angažman? Osjećate li da netko na treningu pruža manje, jer mu uslijed klupske neimaštine pati život?

- To su uvijek ista pitanja. Svi igrači daju koliko mogu, ali da vi ne primite plaću pet ili 10 mjeseci, zar mislite da biste radili s istim motivom? Možemo mi sada pričati priče, ali kada plaće dugo kasne. ta činjenica stoji u glavi. Nitko ne priča, nema problema s njihovim odnosom na treningu. Hvala im na tome, ali znam da problem nose u sebi.

Što ih onda motivira, jer na terenu igrači izgaraju kao da primaju plaće iz Hajduku bogate i raskošne 2009., a ne samo prazna obećanja surove sadašnjice.

- Vjerujem da ih nosi ponos i čast kluba pa se tako ponašaju. Ali i oni imaju obitelji, i oni moraju od nečega živjeti. Imaju i obveze prema državi koje moraju ispunjavati. Nije nikome svejedno kada te stave na prvu stranicu novina da si dužan, onda je to tvoja obveza. Mi smo obveznici PDV-a, dužni smo i državi. Ali, očito svi vjeruju da će jednog dana Hajduk opet biti onaj klub uz kojeg smo nekada rasli.

S čime biste bili sretni na kraju sezone? Izborena Europa, drugo mjesto u prvenstvu, tri afirmirana igrača?

- Svi igrači su već napredovali i to mi je jako bitno. Uz to, imam mir u radu. Nema menadžera oko kluba, nema pritiska od pojedinaca čovjeka. Kada prođem pokraj klupskog kafića nitko me neće zaustaviti i pitati “zašto ne igra ovaj ili onaj”. Radim sam, odlučujem sam i to je jedina istina. U svlačionici imam red.

Ali nismo dobili odgovor na pitanje “što je sreća na kraju prvenstva”?

- Da budemo prvi, to bi me učinilo sretnim. Volio bih s Hajdukom osvojiti naslov prvaka, pa onda mogu otići sa Poljuda. Uzeo sam titulu kao igrač, htio bih i kao trener. Može i Kup, ali prvenstvo je uvijek značajnije, jer to bi bio urnebes za Split i Dalmaciju. Međutim, jasno mi je, trebat će još vremena da se stvori situacija u kojoj će Hajduk biti prvak.

Znači, naslov imamo “Odlazim iz Hajduka kada postanem prvak”!

- Ha, ha.... Možete staviti što hoćete. Naslov uvijek vuče najveću poruku.

Hoćete li u zimskom prijelaznom roku tražiti od Uprave da vam dovedu dva iskusna igrača?

- Što znači tražiti? A odakle novci za dolazak tih igrača? Stopera i veznog, to bi bilo dobro. Ali nije do mene i ja od toga ne pravim problem. Ako se može super, ako ne ide ja ću raditi s ekipom koju imam na raspolaganju.

OPŠIRNIJE PROČITAJTE U TSIKANOM IZDANJU SN-A!