Što god da se sada o Rijeci napiše, koliko god da se na aktualnu momčad pod vodstvom talijanskog stručnjaka Sersea Cosmija pusti "crnila" malo bi bilo, no to ne bi promijenilo baš ništa, ova Rijeka će i bez tog "drvlja i kamenja" ostati upamćena sigurno kao najgora u bogatoj i plodnoj eri Damira Miškovića koji je na čelu kluba već više od desetljeća. Trenutno stanje možda najbolje objašnjava i činjenica da nekoliko bivših trenera i igrača Bijelih nije bilo raspoloženo za ikakav komentar na klupske akualnosti. Ponekad tišina govori više od riječi...
Prije nešto više od deset godina, u rujnu 2012., neka nova Rijeka pod tada novim klupskim vodstvom na čelu s već spomenutim Miškovićem i "signoreom" Volpijem, prepuna optimizma, krenula je bitno izmijenjenog kadra u novu sezonu. Puno igrača tijekom te ljetne pauze napustilo je Rijeku, puno njih kvalitetnih je došlo, no Rijeka koju je tada po drugi puta u karijeri vodio Elvis Scoria nije najbolje ušla u sezonu. U uvodnih šest kola prvenstva momčad kojoj su okosnicu činili igrači poput novopridošlih Mujanovića, Neretljaka, Kneževića, Brezovca, Cesareca, Benka i Vranješa te "starosjedioca" Kreilacha, Močinića, Datkovića, Weitzera i Čuline u prvih je šest kola upisala svega jednu pobjedu i to gostujuću protiv Zagreba (1:0), uz tri remija pod stijenama Kantride (Zadar 0:0, Lokomotiva 2:2 i Osijek 1:1) te dva glatka poraza na strani (Split 2:0 i Inter 2:0).
Pozitivna zabrinutost oko nove momčadi sa, za tadašnju Rijeku, skupim pojačanjima i provjerenim igračima brzo je prerasla u laganu euforiju kada su u iduće tri utakmice Bijeli ostvarili tri pobjede, a pod mitskim stijenama su pala i dva velikana, Hajduk je svladan s 1:0, dok je Dinamo "isprašen" s tri pogotka u mreži Ivana Kelave, za veliku pobjedu bili su zaslužni Cesarec, Weitzer i kapetan Damir Kreilach pogotkom iz jedanaesterca u smiraju susreta (82.).
Kup ogled protiv tadašnjeg trećeligaša Nedelišća koji se igrao u tjednu nakon te velike pobjede trebao je biti samo formalnost, no domaćin je pogotkom u 96. minuti prvog produžetka iz jedanaesterca na svom igralištu Hrašćice poveo i do kraja izdržao sve nalete šokiranih gostiju koji su tako kup natjecanje završili i prije nego što su ga praktički i počeli. Taj 26. rujan 2012. bio je i donedavno ostao najveća "mrlja" nove Rijeke koja se još uvijek stvarala, danak je na kraju u aferi "ćevapi" platio Jurica Vranješ, igrač koji je bio daleko od prve postave i svojih najboljih nogometnih izdanja, a koji je na kraju ispao "Pedro".
Nekadašnjem reprezentativcu Hrvatske koji je na Kantridi tražio svoj povratak u nogometni život klub je na prijedlog trenera Scorije dao slobodne papire uz "otpremninu", par mjeseci kasnije klub je zbog serije loših rezultata, a koja je kulminirala neodlučenim ishodom protiv Cibalije na Kantridi, napustio i Elvis Scoria, a na mala vrata je u klub nešto kasnije kao čelni čovjek struke stigao Matjaž Kek. Ostalo je povijest...
Deset godina kasnije sasvim je jasno da Rijeka vapi za nekim novim početkom, baš kao što je to bio početak slovenskog stručnjaka na klupi Rijeke koji je već te sezone pobjedom protiv Zagreba u posljednjem kolu izborio Europu i 3. mjesto u ligi, a već tri mjeseca kasnije u sada već epskom dvomeču sa Stuttgartom slavio je povijesni ulazak u Europsku ligu, bio je to kamen temeljac nove, jake, europske Rijeke.
"Povijest je učiteljica života", govorili su stari Latini, a ovogodišnja Rijeka uspjela nas je svojim pokvarenim "perpetuom mobilem" vratiti u blato i kaljužu te loš nogomet na rubu egzistencije koji je tih sezona, a prije prodaje kluba fondaciji Social Sport, bio zaštitni znak Rijeke.
Trener Serse Cosmi doveden je kao spasitelj i graditelj neke nove Rijeke, Rijeke u koju se kleo donedavni generalni menadžer za sport Robert Palikuča baš kao i sam predsjednik Mišković kojeg uoči početka sezone, pa i u uvodnim utakmicama u kojima se već dalo naslutiti da će ova momčad imati velikih problema, optimizam nije napuštao.
Nakon što se klub (pre)brzo riješio trenerskog dvojca i klupskih vojnika Dragana Tadića te Fausta Budicina na klupu je doveden iskusni talijanski stručnjak kojeg je predsjednik Mišković osobno doveo opravdano vjerujući da je Cosmi taj koji može i ovu momčad prepunu disbalansa i igrača upitnih kvaliteta, prije svega onih koje ne počivaju na nogometnom znanju, dovesti u red i na pravi put, odnosno u borbu za Europu.
Jedanaest utakmica kasnije jedan put ka Europi, i to onaj znatno lakši, naprasno je, ali i potpuno zasluženo prekinut u Bijelom Brdu, selu u općini Erdut, nadomak Osijeka i to od pretposljednje momčadi druge lige koja je na terenu djelovala barem kao stabilni prvoligaš. Bilo je i to sasvim dovoljno da indisponiranu, preplašenu, razbijenu, neuigranu, nemaštovitu Rijeku izbaci iz natjecanja kojeg je u Miškovićevoj eri osvajala čak četiri puta.
Rijeku su u posljednjih deset godina vodila, ne računajući aktualnu sezonu vodila svega petorica trenera: Scoria, Kek, Bišćan, Rožman i Tomić. Svaki od njih već je u startu pokazao svoj trenerski pečat, u većoj ili manjoj mjeri i svaki je od njih na klupi Rijeke ostvario zapažene rezultate. Drugim riječima, klupska je struka svaki put, do ove sezone, pomno birala osobe za čelnog čovjeka nogometne struke, odnosno već je potencijalno znala zamjenu u slučaju odlaska pojedinog trenera, što očito nakon očekivanog odlaska Gorana Tomića nije bio slučaj. Tadić i Budicin bili su zamjenska, a trebali su biti samo privremena opcija koja se na kraju pretvorila u kratkotrajni neuspjeli eksperiment dok je dolazak Cosmija očito bio samo nastavak "vatrogasnih" rješenja u sezoni koja je od početka postavljena na "krive" noge.
Rezultati su jasno vidljivi, svjestan je predsjednik Mišković toga, svjestan je i vlastitih pogrešaka, koje je nedvojbeno napravio kao "spiritus movens" kluba s Rujevice, njegova je zadnja.
Serse Cosmi od svog je dolaska obećavao svašta, povratak Rijeke u vrh hrvatskog nogometa, rezanje kadra, veću homogenizaciju i veći balans u momčadi – od svega toga napravio je malo, gotovo ništa.
Jasno je stoga da će se Rijeka i Mišković morati okrenuti nekom drugom rješenju u nastavku sezone, jasno je kao dan da će momčad u zimski ciklus priprema, umjesto da neke pošalje u k...c, povesti netko drugi, a ne talijanski stručnjak koji niti po igri, niti po rezultatu dosada nije pokazao da je pravi čovjek za klupu Bijelih, poraz u Bijelom Brdu bio je samo logična posljedica svega dosad viđenog u aktualnoj sezoni u kojoj igrači Rijeke izgledaju više kao – bijelo krdo.
Konačni ishod susreta protiv Dinama, posljednjeg u ovom dijelu sezone ničim ne može promijeniti takav dojam, pa taman da riječki dečki svladaju vodeću momčad prvenstva s 5:0, i dalje će stajati činjenica da ovoj Rijeci treba novi čelni čovjek struke i ozbiljan igrački remont kako bi u nastavku prvenstva bezbolno osigurala prvoligaški status i već u prosincu ove godine krenula u pripreme za novu sezonu jer ova je, ako nije bila do sada, onda definitivno nakon poraza od pretposljednjeg drugoligaša – izgubljena.