Ivan Leko vrlo je iskren i emotivan čovjek, takav je i trener. "Pozitivac" koji živi nogomet sa strašću kakvu rijetko susrećete u životu. U hrvatskom nogometu nije ga bilo punih 20 godina, njegov obiteljski dom nalazi se u Belgiji, nedaleko Antwerpena. Lekini nogometni postulati stoga su više belgijski nego hrvatski, što se posebno osjetilo prvih mjeseci njegovog rada na Poljudu.
Želio je Hajduk s belgijskim načinom igre - punim tempa, okomitosti, rizika, golova - da bi nakon bolnih serija poraza shvatio da to baš i neće ići tako brzo. Međutim, pokazao je i umješnost prilagodbe na HNL-prilike pa je Hajduk izvukao iz provalije u koju je bio već dobro zagazio te ga u završnici prvenstva serijom dobrih utakmica i osvojenog Kupa izvukao u mirne vode. Malo je "prikočio" svoju strast, a više se oslonio na mudro vođenje momčadi i utakmica.
U odnosu sa sucima Leko se proljetos nije oslanjao na mudrost. Iskreno im je nakon utakmica, čak i nakon teških poraza, prilazio i čestitao na dobro obavljenom poslu. Na puno je adresa govorio kako je hrvatsko suđenje nebo i zemlja u odnosu na vrijeme kad je bio igrač. Nikada mu nije palo na pamet u bilo kojem porazu u sucima tražiti alibi. Dapače...
I sami suci bili su oduševljeni s tako korektnim odnosom koji je Leko imao prema njima. Na HNL terenima kroz godine su se "sudarali" s pregršt trenera kojima su uvijek bili meta. Posebno onih koji su vodili Hajduk ili Dinamo. Leko im je od prvog dana bio sušta suprotnost. Donio je po pitanju sudaca belgijske manire koje nije trebao mijenjati. Dapače, mogli smo se samo nadati da će se i ostali treneri ugledati na Leku.
I što se onda u subotu dogodilo na Superkupu u Maksimiru? Kako je moguće da je jedna odluka suca, jedan običan korner - koji je k tome sudac i ispravno dosudio - tako žestoko pogodio Leku? Leko je očito bio uvjeren da je Belova odluka bila kriva, ali kako god, u pitanju je bio samo korner. Po prvi put vidjeli smo ga potpuno izvan kontrole, toliko snažno da se nije uspio smiriti ni nakon utakmice, pa je pred TV kamerama izravno pričao o potezima suca Bela, premda mu to pravilnici izričito zabranjuju. S tim da je u međuvremenu i pred svlačionicom puno toga ružnog izrekao Belu.
"Nije me briga za kaznu", rekao je Leko pred TV kamerama, očito nesvjestan mogućih posljedica. Naime, kazna može biti drastična, toliko da ga na HNL i Kup-utakmicama ne bude dosta dugo vremena.
A Hajduk jako treba Leku u svakoj utakmici i u punoj snazi, maksimalno energičnog i emotivnog, kakav već je, posvećenog nogometu. U Maksimiru smo u subotu navečer vidjeli Hajduk koji je veliki dio utakmice bio ravnopravan Dinamu. Što je za mnoge stručnjake bilo iznenađenje. Dinamo kompletan, Dinamo s postavom koju napamet zna svaki navijač Modrih, posložen kako to već jesu momčadi koje dugo igraju zajedno. Hajduk s druge strane bez Marka Livaje, s nekoliko pojačanja koji su tek došli, koji još uvijek nisu spremni, te ni izbliza posloženi u sustav. Hajduk je izgubio Superkup, ali s realnim uvjerenjem da se korak više približio Modrima.
Međutim, puno dobrog što je Hajduk napravio ovoga ljeta moglo bi pasti u vodu bez Ivana Leke na klupi. Nije problem u jednom poluvremenu ili u jednoj utakmici, ali Leki doista prijeti duža kazna, što bi za Hajdukove ambicije bilo skoro pa nenadoknadiv gubitak. Trener je previše važan da ga bi bilo uz teren i svako njegovo odsustvo izravno slabi momčad.
Disciplinska komisija bit će ta koja će odlučiti o Lekinoj kazni. Leko se samo može nadati da će njezini članovi prepoznati činjenicu da punih šest mjeseci nije rekao pogrešan zarez o sucima. Dapače, bio je za svaku pohvalu, za primjer svima. I da će incident koji se dogodio u Zagrebu protumačiti kao izoliran čin koji se - eto - dogodio...