GNK Dinamo Zagreb (2006.-2016.) službene europske utakmice (uključujući kvalifikacije za Ligu prvaka i Europsku ligu): 119 utakmica, 49 pobjeda, 19 remija, 51 poraz. Gol razlika 167-175” - napisat će u SMS poruci krajem kolovoza, neposredno nakon ždrijeba skupina Lige prvaka, izvjesni Dinamov dužnosnik prije nego što slavodobitno poentira - “Tko još može reći da smo u Europi - kanta za napucavanje!?”
Hm, zaista... Svako iole bistrije stvorenje zapelo bi u nedoumici nad tom ocjenom ako je kasnije gledalo Dinamovo putovanje kroz Ligu prvaka. Kanta za napucavanje zvuči, naime, kao zgodan i dovitljiv eufemizam skovan u nekom Mamićevom think-tanku, jer ovo čemu svjedočimo cijelu jesen ipak je bitno brutalnije. Sadističko iživljavanje, divljačko mrcvarenje, klanje naživo, beskrajni gangbang, you name it, iako bi prijateljski savjet potpisanog autora glasio - u tom se guslanju ipak zaustavite na vrijeme.
Jer iskustvo nas uči da ovakve traume izblijede iz navijačkog pamćenja brže nego što bi trebale, čim u srpnju pod kopitima moćne modre konjice nestanu nekakav Neftči, Vardar ili Helsinki, momčad izbori ulaznicu za skupinu Lige prvaka i u blagajnu kapne 15 milijuna Uefinih eura, a statistika generalno iznenada pokaže svoje prijateljsko lice.
Engleski novinari često vole napomenuti da su sport i nogomet “rezultatski biznis”, egzaktna i precizno mjerljiva priča, ali na Dinamovu primjeru vidimo da stvari ne stoje baš uvijek tako. Pod prstima vještog majstora (da ne kažem krivotvoritelja) brojke je moguće gnječiti i oblikovati poput plastelina, pa je tako uz malo dara za “kontekstualiziranje” i Dinamovu europsku avanturu u posljednjih deset godina moguće prikazati skoro kao herojsku epopeju. Ako ste dovoljno benevolentni, na kraju ove kampanje zaključit ćete da se Dinamo, istini za volju, nije dobro proveo, ali opet nije niti dno dna.
Uzmite, na primjer, varšavsku Legiju koja je nakon pet odigranih utakmica zaglavila u sibirskoj zimi, s gol-razlikom minus 16. U usporedbi s tim Dinamovo smrzavanje na -13 dođe vam kao kriogena terapija, ono kad sportaši ciljano nakon velikih napora vraćaju snagu čučanjem u bačvama s ledom. Prešutit ćemo pritom da je osrednja poljska momčad ove jeseni zabila čak osam golova, tri Realu i četiri Borussiji, dok je Dinamo akumulirao punih sedam i pol sati na terenu bez postignutog gola, itd.
Na ovakve i slične sofizme dalo bi se potrošiti cijelo jedno popodne, ali taj je sport odavno izgubio smisao. Umjesto peglanja i umivanja brojki, u Dinamu bi se za promjenu jednom mogli zabaviti kopiranjem svijetlih primjera iz ladice sa “srednjoklasnim uljezima” u Ligi prvaka.
Ne tako davno, 2012. godine, jedan obični ciparski APOEL dogurao je do četvrtfinala Lige prvaka, ove sezone Kopenhagen je na pragu nokaut-faze natjecanja iako mu transfermarkt procjenjuje momčad na bagatelnih 30 milijuna eura.
Prijateljski savjet: dinamovci, rastrčite se svijetom na studijska putovanja i upijajte jer, kao što vidite, nema tu alkemije. Uzgred, pokušajte na tom putu zaobići prvu atraktivniju Pjacu na kojoj biste mogli utopiti Roga pod svijeću...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....