Za shvatiti odnose u jednom sportu, koji, eto, dijeli i istu ligu, za koju su neki u stanju boriti se rukama i nogama, dovoljno je pravilno iščitati jednu objavu na društvenim mrežama Ace Petrovića.
Aco je tako pred koji dan napisao da jednom klubu, misleći tu na Cibonu, zbog duga od pet milijuna eura prijeti stečaj, dok drugi klub, mislio je tu na Partizan, unatoč duga od sedam milijuna eura sprema nikada moćniju momčad za Euroligu.
Ako se ne dogodi veliki obrat u posljednji trenutak, Cibona neće put stečaja. Bilo bi, doduše, krajnje pristojno, a i o tome je pred koji dan zavapio Petrović, podijeliti s javnosti trenutačnu situaciju pod Tornjem. Postoje naznake kako bi o istoj temi ponešto trebali doznati u ponedjeljak, pa i dalje iščekujemo.
Kako god bilo, Cibona će, recimo, a nije drugačiji slučaj niti sa Zadrom ili Splitom, imati proračun upravo onoliki koliko stoji jedna ruka, vjerojatno lošija, Kevina Puntera, jednog igrača Partizana. A takvih tamo ima još, jer kupuju se naveliko euroligaški igrači, troši se kao s kartice općinskog načelnika u austrijskom bordelu. Nije ničije, odnosno, svačije je. Zaboravite privatne sponzore u Partizanu ili Zvezdi, iza njih stoji država, isti onaj Aleksandar Vučić, koji je, kao privatno, eto baš u nedjelju htio posjetiti Jasenovac...
Osim Vučića, naravno, tu je i Gazprom, direktno ili preko Naftne industrije Srbije, sasvim svejedno. I bit će Zvezda i Partizan na deset milijuna, svatko od njih, što će u najboljem slučaju značiti kako će Partizan ili Zvezda biti dvadeset puta skuplji, najmanje dvadeset puta skuplji od Cibone, Zadra ili Splita.
Ako netko od slabo upućene javnosti bude u tom omjeru računa tražio bilo što drugo osim glatkih poraza naših klubova u istoj ligi koju će igrati, neće to naravno biti Euroliga, posve je sumanut. Ako netko misli da igranje takvih utakmica može kreirati išta drugo od naslađivanja jedne strane i frustracija druge, usto je i vrlo naivan.
Ovih dana Damir Mulaomerović, izbornik reprezentacije slaže mozaik ljudi s kojima će otići na europsku smotru, možda se na tom popisu pojavi ime nekog Amerikanca, možda Hrvatska napokon klikne i bude baš dobra, no čak i da se to dogodi, čak i da Hrvatska bude tamo gdje je nema već više od četvrt stoljeća, hoće li to promijeniti košarku? Hoće li naši klubovi postati bolji? Hoće li se, idemo li malo dalje, promijeniti tretman sporta u državi, koja hini kako je sportska nacija, a sa sportom, ozbiljnim sportom veze nema.
Oni problemi u kojima se danas kupa košarka, sutra će pogoditi i manje globalne, pa tako i tradicijski otpornije sportove u nas, poput rukometa ili vaterpola. Polako se i tu mijenjaju odnosi, ne unutar hrvatskog sportskog kolača, nego na široj sceni. Pa tako rukometaši do 20 godina osvajaju 14. mjesto u Europi, što je zanimljiv rezultat, a i pitanje je kad su zadnji put mladi vaterpolisti negdje dominirali.
Košarka se nije raspala preko noći, trajalo je to dugo, a počinje ovakvim vijestima, koje se negdje uberu tijekom ljetnih sparina.
Mala je baza iz koje se crpe talenti, a sustav nije postavljen. Zgodno je nekidan bilo pročitati da su dekani KIF-a pozdravili prijedlog novog Zakona o sportu. Iskreno, bio bih sretniji da su ministar financija i njegovi zamjenici izrazili zabrinutost s obzirom na prijedloge o financijskom rasterećivanju onih koji bi uložili u sport, u tom prijedlogu novog Zakona.
Sve na kraju dana kreće od novaca, sve na kraju dana kreće i od entuzijasta koji bi trebali i dalje postojati po klubovima. Tih je čak i manje od sportskih radnika, a nećete vjerovati, kad je riječ o košarci, i od playmakera. Izumrle su to vrste.
Sportu, da budemo jasniji, u nas ne treba novi Zakon o sportu, sportu treba reforma. Ozbiljna poput one u zdravstvu. Reforma koja će boljeti, ali s kojom će se napokon krenuti barem malo prema naprijed. Reforma u kojoj bi se jasno razlučilo što je to sport, a što je to rekreacija.
I što je interes države, a što nije. Pa da onda svi skupa znamo na čemu smo. Ovako ne ide.