Nakon Zadra u četvrtfinalu podigao je dvije ruke u zrak, a u subotu, nakon što je osvojio prvi trofej u svojem prvom finalu trenerske karijere, ponovio je isto. Josip Sesar je napunio 45 godina u siječnju, prvi puta je na klupi Cibone s kojom je od konca kolovoza naovamo prošao dosta toga. Međutim, u nedjelju ujutro bio je posve miran...
- Baš sam se normalno probudio. Valjda je pomoglo i to što sam u životu prošao dosta toga, ali i kroz ovu sezonu s ovim momcima koje vodim. Bilo je intenzivno, u nekim trenucima teško, sa svlačionicom u kojoj su igrači koji se probijaju, koji se žele dokazati i pri tome daju sve od sebe. Stoga je ovo za mene bila samo još jedna utakmica, posebnije jer se u njoj osvajao trofej. Tražio sam od igrača u pripremi da to tako shvate, da ne razmišljaju o trofeju koji je za veliku većinu prvi ili prvi u kojem imaju ozbiljnu ulogu, nego da budu samo u trenutku utakmice. OK, meni je to prvi trofej, to je neka potvrda dosadašnjeg rada, ali u tom trofeju je utkan rad mojih pomoćnika Bariše Krasića i Bože Radoša.
Kad sada podvuče crtu, je li Ciboninu klupu zaslužio ranije?
- Nisam nikada bio opterećen time. Neke sam stvari i odbijao kroz karijeru, jer imam neke svoje principe kojih se držim. Jednostavno se ne želim opterećivati onime što radim ili bih trebao raditi. Ako je trener opterećen da bi trebao voditi ovoga ili onoga, onda se gubi fokus na onome što je važno, a to je svakodnevni rad.
I nitko nije predodređen za voditi nekoga. Zahvalan sam na prilici koju sam dobio, očigledno za tako što prije nije bilo vrijeme. Sada, jasno, možemo raspravljati i bih li bio ovdje u ovoj poziciji da je preko ljeta bilo novca, jer tada bi Gašper Okorn ostao trener, što je sa svojim rezultatima i zaslužio.
Je li, uz osvojeni trofej, Borna Kapusta najveća Sesarova pobjeda trenerske karijere, s obzirom na to da tog dugo osporavanog momka već vodi pet, pest godina i doveo ga je do reprezentacije, do prvog igrača Cibone, do malo kad uvjerljivijeg trofeja za MVP-ija Kupa.
- Nije to samo Kapusta, jer još dok sam radio u Gorici, uvijek sam pokušavao raditi s igračima koji prošli ispod radara nekih naših najboljih klubova, kroz Goricu ih podići na višu razinu. U Gorici je lakše, jer nema tolikog rezultatskog pritiska, ali tu se razvili ne samo Kapusta, nego se podigla kvaliteta Mazalina, tu je i Baković koji sada igra sjajnu sezonu, bio je tamo i Majcunić. Ono što je napravio Kapusta u ovom Kupu nije mala stvar, jer je on do finala bio naš vođa do pobjeda protiv Splita, Zadra, Šibenka, a i u finalu. Kreirao je našu igru.
Dodao bih tu i da kao svoju pobjedu osjećam sve ono što se ove sezone događa sa Sanijem Arantovićem, koji iza sebe ima nekoliko sezona opetrećenih ozljedama i lutanjem, ali sada je tu vrlo važan čovjek, u sustavu koji mu odgovara. A riječ je o iskrenom, poštenom dečku, vrijednom i kvalitetnom igraču.
A kakav je Josip Sesar trener? S obzirom na to da je ovaj novinar pratio Sesarovu igračku karijeru od otkada mu je bilo 16 godina, dakle gotovo posljednjih trideset godina, Sesar se doima posve drugačijim trenerom nego je bio igrač.
- Ja sam se igrao košarke, imao sam problema u nekom radnom dijelu. Opet, kad se podvuče crta na tu moju karijeru, ostaje činjenica da sam želio, mogao sam otići u NBA ligu. Uostalom, bio sam na kampu Boston Celticsa, imao sam zajamčeno mjesto u momčadi, ali sam se vratio kući. Činjenica je da danas košarku gledam drugačijim očima. Nekada sam košarku gledao tako da sam pratio kako je netko zabio iz “fade-awaya”, a sada gledam kako je taj netko tko zabije iz “fade-awaya” došao u tu poziciju da zabije, kako se radi pick, pod kojim kutem se stavlja blok. Nekada, kad je u isto vrijeme bila neka nogometna i košarkaška utakmica, ja bih gledao nogomet. Sada to nema šanse, a ako i nema neke utakmice, onda gledam neke reprize, sve prije nogometa. I svakim danom otkrivam nešto novo, zaljubljujem se i nikako ne mislim da sam o trenerskom poslu sve naučio, daleko od toga.
Ajmo još jednom pretresti onu situaciju s kraja finala, minutu odmora na koju je poludjela Cedevita?
- Na dvije minute do kraja sam pozvao minutu odmora, jer sam s igračima želio podijeliti radost osvajanja trofeja, zahvaliti im za sve što su napravili, ali i ih smiriti. Ako se sjetite ranijeg detalja iz te utakmice, nakon što je Smajlagić pogodio tricu, slavio je pokazujući pištolje u zraku, ja sam gotovo ušao na teren da ga smirim, da mu kažem da to ne radi, ne provocira. E, sad, otkako sam pozvao tu minutu odmora, nije bilo prigode za nju u sljedeću minutu i pol, jer je trajala igra. Niti na kraj pameti mi nije bilo da time ponizim protivnika, uostalom imam veliki respekt prema Muli, bili smo suigrači, bio je izbornik reprezentacija, a to nije mala stvar. Simon je tu pomogne mladoj momčadi, pa i svojim ponašanjem. Respektiram njegovu karijeru, ali on je samo igrač, on nema što razgovarati s protivničkim trenerom.
Ali s minutom odmora protivničke momčadi na minus 25 i pola minute do sirene poludio bi i Josip Sesar na drugoj strani?
- Ma mogu ja poludjeti, ali je činjenica i da je pravo svakog trenera da radi što hoće u okviru pravila. Ako se Cedevita osjetila tim potezom uvrijeđena, ja im se duboko ispričavam, jer to nije bio moj cilj, moja namjera. Nikoga nisam htio omalovažiti.
A tko će ostati u Ciboni do konca sezone. Momčad nije plaćena, nekakav interni dogovor svlačionice jest da se odigra 28. veljače utakmice sa Zadrom, a onda?
- Ne znam što će biti. Razgovarao sam igračima, na njima je da odluče. Znam da bi se kapetan Radovčić, s još nekim od igrača trebao naći s ljudima iz Uprave. Od nedjelje navečer ja sam u programu reprezentacije, momčad ima tri slobodna dana, onda nastavlja trenirati. U tom razdoblju moraju i iskomunicirati sve s Upravom. Stojim iza njih, kao što želim da ova priča nastavi trajati.
Više se u Ciboni ne radi o opstojnosti kluba kao ljetos, ali i dalje su tu isti problemi?
- Pa, imali smo priču o opstojnosti kluba još u sijčnju, prije nego se deblokirao račun i apliciralo na sredstva iz Grada. Sve to igrači znaju, oni nisu momci s velikim ugovorima i kad stignu neke ponude, nađeš se u priči da bi ostao, a do tebe stižu informacije kako klub neće više postojati. Momcima trebaju te plaće. Kad smo kretali proteklo ljeto u sastavljanje momčadi imali smo situacije da neki igrači nisu željeli niti pričati s nama, onda su neki agenti govorili da im i ne zovemo igrače, jer Cibone neće biti. I ovi momci su oni koje smo Marin Rozić i ja doveli na svoj obraz. Ali, kad jednom kažeš da će biti plaća za 15 dana, da se strpe, pa nakon mjesec dana što plaće nema, kažeš još 15 dana, sve to skupa nije zgodno. Na to se nalijepe i neki lošiji rezultati, pa se pogubi povjerenje. I kad se sve to uzme u obzir, ovo što smo napravili jest jedno malo čudo.
Dobro, vjerujete li vi da će Cibona u ovom sastavu napadati i naslov prvaka?
- Nadam se i vjerujem u to. Znam da ljudi iz kluba svakodnevno rade, da trude, ali s momčadi treba sjesti, dati obećanja ili biti iskren i kazati da se ne može, ali da će svi dobiti svoje novce tek na ljeto. Bilo što. Važno je da dečki imaju samo točnu informaciju.
POGLEDAJTE NOVU ‘VAR SOBU‘:
Što je Ivan Leko želio poručiti s izjavom kako nije u Hajduk došao kako bi trenirao juniore? U kakvom stanju splitski klub dočekuje najveći hrvatski derbi protiv Dinama? Je li se u redovima Modrih jedan igrač napokon stabilizirao? Kako je Istra 1961 došla do četvrtog mjesta u prvenstvu i je li to dokaz kako je projekt s Alavesom uspio? Odgovore na ta i druga pitanja saznajte u novom izdanju podcasta ‘VAR soba‘ s Ilijom Lončarevićem i Robertom Šolom: