Mario Hezonja je ostao dugo nepomičan stajati uz klupu Reala, dok je Uber Arena divljala u zelenoj radosti i Panathinaikosovi igrači su se razbacali po parketu u slavlju i suzama radosnicama. Hezonja je tražio, toliko tipično hrvatski, kad je košarka u pitanju, odgovore u sebi samom. Bio je blijed, bio je očajan. Prije toga je šutirao za tri 1-7, prije toga je u polufinalu otvorio meč protiv Olympiacosa s tri vezane trice. Kasnije je šutirao - uključujući polufinale i finale - samo 1-15.
- Nije bilo do obrane Panathinaikosa. Do mene je. Cijeli Final Four nisam mogao pogoditi šut. Ne znam zašto. Je li do lopte, do obruča ili do mene. Ja sam ovo izgubio. Da dobiješ utakmicu moraš zabiti.
Nije se dao smiriti, niti utjehom novinara.
- Jesam, kriv sam. Krivo mi je, sramim se.
Real se tako samo pridružio nizu koji traje već sedmi put. Momčad koja je dominirala tijekom sezone i stigla do Final Foura, nije na kraju podigla trofej. Realu se dogodilo u finalu ono na što se upozoravalo cijele sezone, prokletstvo jedne utakmice.
Pročitani Chus Mateo
I Chus Mateo. Koji je nešto veći krivac, nego je to Mario Hezonja. Realov trener s lanjskim naslovom prvaka Europe vodio je finale kao da mu je onaj lanjski naslov bio jedan naslov previše s obzirom na trenerski opus. Ideja u kojoj je startao Ndiaye i ubacio startnih osam poena bila je uvertira za početak Realove rapsodije, tako je to barem izgledalo na velikom odmoru kad je Kraljevski klub ubacio 54 poena. Doduše, primio je 49. Jer, Panathinaikos je od druge četvrtine počeo igrati puno agresivnije i Real se tu nije snašao.
Odnosno, Chus Mateo se nije snašao. Mijenjao je igrače pozicijski, šablonski, onako kako je radio cijele sezone. Utakmica je prolazila kraj njega, utakmica koja je dobila momentum, ostala je za Real na konopcima, jer je Mateo vjerovao da će se sad ukazati Llull s nekom tricom iz okreta, da će sad Campazzo oteti dvije lopte u nizu, Hezonja zabiti dvije trice preko ruke ili da će Tavares zatvoriti reket.
Nije se dogodilo. Nije, jer je Ergin Ataman pročitao Chusa Matea. Komotno je gurnuo u jednom trenutku Dinosa Mitogloua na “peticu”, dok ga je Mateo “mečirao” s Tavaresom. Iako je imao Yabuselea spremnog odigrati na “petici”, iako je imao Hezonju za odigrati na “četvorci”. Kako se Ataman odlučio braniti bez pomaganja s Hezonje, to mu je dalo rezultata dok je Mario bio na niskom krilu. Da je igrao na “četvorci”, teže bi bilo držati obranu bez pomaganja s Hezonje, jer bi tada Tavares ili Poirier bili na čistim zicerima...
Na ljeto u rekonstrukciju
Sve je to propustio napraviti Chus Mateo. I s momčadi koja je igrala najbolju košarku cijele sezone, s momčadi koja je u svom sastavu imala više igrača koji rade razlike, nego sve ostale momčadi u Europi zajedno, nije otišao do kraja.
Sve to, naravno, nije se dogodilo i nema svoj uzrok samo u taktici za finale. Teško je, zapravo, vjerovati što se sve događalo unutar kluba od zime naovamo.
Jer, riječ je o Real Madridu, ne o NK Rijeci ili NK Osijeku, kad se tijekom završnice sezone više raspravlja o tome tko gdje odlazi, nego za što se igra. A oko Reala su cijelo proljeće išle priče o tome da bi Mario Hezonja mogao pojačati najveće rivale, o tome da odlazi Walter Tavares, dok je vrhunac stigao tik uoči Final Foura, kad je objavljeno da je Vincent Poirier sve dogovorio s Efesom. Takve se stvari Realu nikada nisu događale. Real je uvijek znao štititi svlačionicu, time i svete ciljeve, trofeje. Zato ih i imaju najviše.
Kako bilo, Real Madrid će po svemu sudeći na ljeto u rekonstrukciju. Ostaje im za još odigrati domaće doigravanje, u polufinalu ih čeka Barcelona. Koja je osjetila u Berlinu krv. I neće biti lako Mateu podignuti momčad.
A samo ga to, čini se, može ostaviti na klupi. U Berlinu, u finalu je baš kiksao...