U četvrtak, 20. lipnja, u Gelsenkirchenu će se u utakmici 2. kola skupine B sastati Španjolska i Italija, a bit će to njihov 41. ogled u povijesti. Kada su Europska prvenstva u pitanju, nije pretjerano reći da je ogled dvije mediteranske nogometne sile i najveće rivalstvo završnih turnira, pogotovo u svjetlu činjenice da će poboljšati svoj rekord u uzastopnim međusobnim dvobojima. Niti jedna dva druga suparnika nisu se sastajala ni na četiri, a kamoli na pet završnica zaredom kao što će ove godine u Njemačkoj biti slučaj s trostrukim (Španjolska) i dvostrukim (Italija) prvacima Europe.
Na AufSchalke Areni očekuje se ukupno osma utakmica Španjolaca i Talijana u borbama za prvaka Starog kontinenta, ali i već spomenuta peta uzastopna završnica na kojima igraju jedni protiv drugih, s tim da su se 2012. u Poljskoj i Ukrajini sastajali dvaput. Najprije u skupini u kojoj je kao i ove 2024. bila i Hrvatska, a onda u finalu u Kijevu kada je Španjolska impresivnom igrom slavila pobjedu 4:0 i osvojila svoj treći i zasad posljednji europski naslov. Od bečkog Pratera 2008. do Gelsenkirchena ovoga četvrtka to je dakle šest dvoboja, dok je sve započelo 1980. u Italiji kada je završni turnir EP-a prešao na format s osam reprezentacija (na prvih pet od starta 1960. sudjelovale su samo četiri reprezentacije).
Bila je to ujedno i otvarajuća utakmica u skupini B, igralo se u Milanu, a završilo je početnim rezultatom 0:0. Pokazalo se da je to Španjolcima bio jedini bod u skupini u kojoj su još bili Belgija i Engleska, dok su Talijani dohvatili polufinale, ali u njemu su poraženi od kasnijeg pobjednika Zapadne Njemačke. U borbi za treće mjesto također su izgubili od tadašnje Čehoslovačke i to nakon izvođenja jedanaesteraca.
Drugi ogled igrao se osam godina kasnije kada je još uvijek samo Zapadna Njemačka bila domaćin, opet u skupini, a Italija je na stadionu u Frankfurtu pobijedila s minimalnih 1:0 (strijelac je bio Gianluca Vialli u 73. minuti) i još jednom u konačnici osigurala polufinale, a Španjolci su i te 1988. opet zapeli u skupini. Talijani pak nisu ni ovaj put prošli u finale, zaustavio ih je u polufinalu tadašnji SSSR trijumfom 2:0, a utakmice za treće mjesto više se nisu igrale.
Uslijedila je potom i dvadesetogodišnja pauza u dvobojima Italije i Španjolske na Eurima, da bi 22. lipnja 2008. došla četvrtfinalna utakmica u Beču. Za Španjolce ona je bila povijesna prekretnica jer su konačno svladali Talijane na europskim završnim turnirima i prvi put u ovom stoljeću, a u konačnici i osvojili naslov prvaka na prvenstvu igranom u Austriji i Švicarskoj. No, nije bilo lako jer 90 minuta i produžeci nisu donijeli pogotke i moralo se prići izvođenju jedanaesteraca.
Španjolci su bili u crnom nizu od tri četvrtfinala koja su gubili na raspucavanju (ne ispadaju tako samo Englezi), ali te noći u junaka se promentnuo vratar Iker Casillas. Obranio je udarce koje su za Italiju uputili Daniele De Rossi i Antonio Di Natale, te je rezultatom 4:2 vrsta koju je vodio iskusni izbornik Luis Aragones izborila polufinale. U njemu je pregazila Rusiju rezultatom 3:0, a onda u finalu svladala Njemačku 1:0 pogotkom Fernanda Torresa za drugu titulu europskog prvaka nakon one iz 1964. godine osvojene na domaćem terenu.
Sve je od tada krenulo vrhunski za Španjolce, bili su svjetski prvaci 2010. u Južnoj Africi, a 2012. jedini su u povijesti i obranili europsku krunu. Ovaj put ih je s klupe vodio Vicente del Bosque, u skupini su s Italijom odigrali 1:1, ali u finalu je bilo razbijanje 4:0, iako je cijelo prvenstvo Furija igrala bez klasičnog špica i bio je to vrhunac moći njihove "tika-take".
No, nije ni Italija "tikva bez korijena" jer ipak je riječ o četverostrukom svjetskom prvaku, a za nokaut u Kijevu vratili su družini s pirinejskog poluotoka punom mjerom. Najprije su ih u Francuskoj 2016. razvlastili trona i to već u osmini finala. Igralo se na pariškom St. Denisu, a stoper Chiellini i napadač Pelle zavili su u crno Del Bosqueov sastav. Španjolski napad tada je neuspješno predvodio Alvaro Morata, jedini igrač koji će i osam godina kasnije nastupiti u međusobnom dvoboju, koji se čeka u Gelsenkirchenu. Talijani tadašnju pobjedu nisu kapitalizirali jer već u četvrtfinalu ispali su od Njemačke nakon izvođenja udaraca s 11 metara, ali zato će im konačnu sreću donijeti takozvano putujuće Europsko prvenstvo koje se trebalo održati 2020. godine, ali zbog pandemije koronavirusa igralo se po europskim gradovima 2021.
Italija i Španjolska svoj su dvoboj imali zakazan u polufinalu 6. srpnja na londonskom stadionu Wembley. Talijani su poveli u 60. minuti pogotkom Chiese, ali u 80. minuti Morata je izjednačio na asistenciju Danija Olma. Odvelo je to dvoboj u produžetke kao i 2008. u Beču, golova više nije bilo, pa je odluka opet bila na izvođačima jedanaesteraca i vratarima. Ovaj put talijanski čuvar mreže
Gianluigi Donnarumma odnosi pobjedu, a za Španjolce je neuspješan bio baš dvojac kreator pogotka Morata - Olmo. Italija je u finalu s Engleskom gdje se događa identičan scenarij, opet 1:1 nakon 120 minuta i opet trijumf nakon jedanaesteraca i drugi naslov prvaka Europe nakon 53 godine čekanja kojeg je potpisao izbornik Roberto Mancini.
Tko će kome pokvariti planove u Njemačkoj tek će se vidjeti, a nakon što su u uvodnom kolu svladali Hrvatsku i Albaniju, sastavi izbornika De la Fuentea i Spallettija mirno dočekuju dvoboj iz kojeg bi im statistički gledano i bod trebao biti dovoljan za plasman u nokaut fazu. Možda će ta činjenica donekle uvjetovati i taktiku, ali nije lako što se sprema u kuhinjama oba stratega.
