Natjecateljica iz Varaždina Nora Dominko (23), koju gledamo u showu “Survivor”, ispričala je u showu svoju tužnu životnu priču koja je započela još u njezinom ranom djetinjstvu.
Kad je Nori bilo samo pet godina, njezin je otac upoznao ljude iz jedne vjerske zajednice te odlučio da će se on i Nora preseliti k njima.
- Vjera i način života koji su tamo podučavali bili su slični društvu "Hare Krishna", koje se temeljilo na Vaišnavizmu. Živjela sam u kući s 30-ak odraslih ljudi, koji su većinski zarađivali od prošenja - dijelili su malene knjižice s molitvama i receptima, a zauzvrat tražili novčanu donaciju. Takav način života mi je bio normalan do kad nisam krenula u srednju školu i počela shvaćati da se moje životne ambicije razlikuju od načina života kakvom su me tamo podučavali - tad sam se preselila k majci u Švicarsku u nadi da ću tu imati boljih prilika za daljnjim obrazovanjem i karijerom. Danas ta vjerska zajednica više ne postoji, a u toj velikoj kući u Vrtlinovcu živi još samo nekolicina ljudi, otkrila je za Dnevnik.hr, ali i progovorila o tome u samom showu.
- Odrasla sam u sekti, vjerskoj zajednici, koja se pretežito bazirala na hinduizmu. Pošto sam živjela u malom selu i išla u školu u malenom gradu, znali su svi tko sam i odakle dolazim. To je potaknulo zezanja i maltretiranja. Često sam se susretala s time da me nazivaju sektašicom, gledali su me čudno, vidjelo se da ni roditeljima ni djeci ne odgovara što sam u njihovu društvu, ispričala je Nora koja je kao dijete izgubila majku.
- To je dosta komplicirana priča koja počinje još od mog rođenja. Mama je bila ovisnica o drogi, od svoje 13. ili 14. godine. Kada je upoznala mog tatu, prestala je s tim, zatrudnjela je sa mnom i bila je čista. Kada sam imala tri godine, moji su se rastali jer je ona opet krenula u drogeraške vode. U međuvremenu je otišla u Švicarsku, tamo se izliječila, upoznala novog muža, dobila dijete, našla posao, ‘ajmo reći da se sredila. Samo što je ja taj period nisam puno viđala jer mi tata nije dao. Nakon srednje škole sam otišla u Švicarsku kod nje živjeti, planirala sam tamo studirati i tu smo se mi opet povezale. Pokušala sam nadoknaditi tih 18 godina života u godini dana, što je bilo nemoguće, prisjeća se Nora.
- Bilo je sve ok do jednog trenutka kada nisam skužila da ona opet nešto uzima. Umrla je na kraju od predoziranja, u istom stanu gdje smo bili brat i ja. Sve se dogodilo u praktički istoj prostoriji i samo u jednom danu, odjednom je nije bilo. Zadnji trenutak s njom je bio kada smo bili na zajedničkoj večeri, rekla je da mora na wc i nije je bilo dosta dugo, pa je očuh išao provjeriti. Shvatili smo da je uzela neku drogu, probala lupati nekoliko puta, nije reagirala i u tom trenutku smo odlučili zvati hitnu i vatrogasce da provale vrata jer smo slutili da nešto nije dobro. Sjećam se da sam se spustila po stepenicama i vidjela je da leži bez svijesti i oživljavali su je. Vratila sam se onda po brata i počela plakati, ali sam se trudila da ne plačem zbog njega jer nije shvaćao što se događa. Odvezli su je u bolnicu, ali su rekli da ne diše sama, da je trebaju spojiti na aparate. Cijeli taj dan mi je u polusjećanju, sjećam se da me očuh probudio oko pet ujutro i rekao da moramo ići u bolnicu, pozdraviti se s mamom, da će joj isključiti aparate jer su joj svi organi otkazali i da jednostavno nema smisla da ostane na njima. Nas dvoje smo otišli tamo gdje smo je zajedno isključili s aparata i čekali smo da svi ti lijekovi izađu iz sistema, da umre, ispričala je te nastavila objašnjavati kako je nakon majčine smrti imala mentalni slom te si u jednom trenutku htjela oduzeti život.
- Godinu dana nakon mamine smrti otišla sam na njezin grob, rekla da ću se ubiti, da mi je dosta toga, totalni mentalni slom sam imala. Otrčala sam na mamin grob s nožem u ruci, očuh je zvao moju frendicu koja je za mnom trčala i zaustavila me. Odveli su me na psihijatriju gdje sam krenula s tretmanom liječenja i razgovora. Brat mi je bio sidro jer sam bila svjesna koliko je i njega pogodila mamina smrt i kako bi mu bilo da uz nju, izgubi još i mene. Koliko god imala ožiljaka po sebi, mislim da ih na srcu imam puno, puno više, prisjetila se.
Nažalost, tu nije bio kraj, Nora je prije godinu dana izgubila svoje dijete.
- Sve je bilo okej, ali se u sedmom mjesecu trudnoće ispostavilo da nešto nije u redu. Beba je rođena živa, ali nisam imala prilike vidjeti je niti držati u rukama, samo sam čula njen plač. Idući dan su mi javili da je beba umrla zbog srčane mane. Trudan si, osjećaš udarce, pripremili smo sobu, iščekuješ, pripremaš se za skroz neki drugi život i to onda sve nestane preko noći. U tom momentu mi je isto falila mama, zapravo onda kada sam već saznala da sam trudna, zaključila je.
Ipak, ono što joj je pomoglo bilo je vježbanje, nešto što je čini izrazito zadovoljnom.
- Fitnessom sam se rekreativno počela baviti još u srednjoj školi i kroz godine sam sve više zavoljela zdrav način života. Nakon što smo prošle godine izgubili bebu, uz vježbanje sam vratila svoju fizičku i psihičku snagu, te unutarnje zadovoljstvo, otkrila je Nora za Dnevnik.hr.