Kod Crvene jabuke, benda rođenog u rujnu 1985. u Sarajevu, nema laži, za medije ušminkanih priča ili izmišljenih promotivnih akcija koje služe za privlačenje pozornosti. Grupa predvođena Draženom Žerićem Žerom već 38 godina pošteno radi svoj posao, a njihov PR su, naglašava Žera, samo njihove pjesme i iskrena emocija koju prenose publici. Točno tim putem nastavljaju i na svom novom netom objavljenom albumu “Neka nova jutra”, a istim smjerom ići će i 14. veljače 2023., kad će prvi put u karijeri nastupiti u Areni Zagreb.
Zvuči nevjerojatno da jedan tako veliki bend nakon gotovo četiri desetljeća glazbene karijere i gomile hitova na Valentinovo prvi put nastupa u Areni Zagreb. Zbog čega smo toliko dugo čekali taj vaš koncert?
- Tako je ispalo. Par puta, kada smo htjeli u Arenu, nije bilo termina, a kad je bilo termina, mi smo već imali neke druge dogovorene koncerte... Pa ja onda na naš predstojeći koncert u Areni Zagreb ni ne gledam kao na nešto što se dugo čekalo. Baš suprotno: za pravu stvar uvijek je dobro vrijeme!
Nastupit ćete na Dan zaljubljenih. Koliko je teško složiti repertoar za ovaj koncert, jer u vašem opusu ima doista mnogo ljubavnih pjesama?
- Nije lako, ali me veseli. Taj koncert bit će jedan dobar spoj Jabuke, publike i ljubavi, a ljubavi nam ne treba samo na Valentinovo, nego svih 365 dana u godini. Što se našeg repertoara tiče, nama su sve pjesme ljubavne i životne, pa ćemo, slažući ga, biti na slatkim mukama, jer ne smijemo pretjerati kako koncert ne bi trajao unedogled. Napravit ćemo lijep, pristojan, pošten koncert koji će ljudima ispuniti dušu i srce, a od srca ćemo izabrati i svoje najljepše pjesme koje ćemo izvesti na tom nastupu.
Iza vas su hitovi poput “Ima nešto od srca do srca”, “Bježi, kišo, s prozora”, “Zovu nas ulice”, “Stižu me sjećanja”, “Nekako s proljeća”, “Volio bih da si tu”... Znamo da je teško odgovoriti, no koja je vama omiljena ljubavna pjesma Crvene jabuke?
- Nije teško, nemoguće mi je to reći.
Iza vašeg je benda impozantnih 38 godina karijere. Znamo da ste spremali veliku feštu povodom obilježavanja 35. godišnjice grupe. Zašto je to propalo?
- Da, spremalo se to obilježavanje naše 35. godišnjice postojanja, a onda, kada je sve već bilo u završnim pripremama, dogodio se covid koji nam je, kao i svima, upropastio živote i uništio nas u svakom pogledu. Tu su glazbenici poslovno možda i najviše nastradali, jer nam je bio zabranjen rad, ugrožena gola egzistencija, kako nama, tako i ljudima koji rade u našoj branši. U takvim okolnostima stvarno nam nije bilo do slavlja, a da nam je i bilo, ne bismo ga zbog koronamjera mogli održati. Ali, idemo naprijed, pa se sad i ovim koncertom za Valentinovo nastojimo vratiti u neki naš normalni tok. Nakon Zagreba nastupit ćemo u još nekoliko gradova u Hrvatskoj, a potom nas čeka Europa i europske prijestolnice, potom Amerika, Australija...
Što vam je u proteklih 38 godina bilo najljepše, a što najteže?
- Najljepše je to što se bavim poslom koji stvarno volim. A teško mi padaju sve ove budalaštine koje, kao, idu uz ovaj moj posao, sve gluposti koje na meni čudan i neprihvatljiv način prikazuju javne ličnosti. Gledam neke svoje kolege kako iskaču iz raznih PR prozorčića, lažno govore o svojim životima... Ja tom svijetu ne pripadam! Ja normalno kupujem krumpir na pijaci, normalno odlazim mesaru po meso. Ja sam odgajan tako da su svi ljudi na svijetu isti i da je sasvim svejedno jesi li pjevač, taksist ili pekar. Meni je jedino bitno da smo svi dobri ljudi i da nikome ne želimo i ne činimo zlo. Normalan sam čovjek, poput svih ostalih ljudi na planetu Zemlji. Ja se ne snalazim u tim svjetovima obmane i laži. Naš PR je pjesma, naš PR su koncerti, a toliko je ljubavi između publike i nas da nama nikakav PR ne treba uz to.
Nedavno je izašao vaš novi singl “Neka nova jutra”. Kako je nastala ova skladba?
- Nastala je ujutro (smijeh). Šalim se, bila je multimedijalna izložba ‘Crvena jabuka: Za sve ove godine’ povodom 35. godina Crvene jabuke, Sarajevo je bilo uoči Nove godine prekrasno okićeno, baš je lijepo bilo prošetati gradom. I mi smo tako šetali, a onda smo došli tamo, u Strossmayerovu ulicu, a ispred galerije neki klinci sviraju klasike sarajevske scene: Dugmeta, Jabuke, Elvisa Kurtovića, Zabranjenog pušenja, Plavog orkestra, Indexa... Ono, slušaš ih i pitaš se jesi li u pravoj godini. Dakle, klinci praše sjajan rock and roll, imaju petnaestak godina, zovu se ‘Jutro’. Zanimljivo je da se tako zvao i sastav iz kojeg je poslije izniklo Bijelo dugme. To su bile tako neke poveznice koje su napravile emociju, spoj naših 35 godina i nekih novih dana što dolaze, pa je dan nakon toga Mirko Šenkovski Geronimo napravio pjesmu ‘Neka nova jutra’. Sama ideja te pjesme je šira, ona obuhvaća sve što se zbiva oko nas, jer ljudi često odlaze u druge zemlje trbuhom za kruhom, ali uvijek moraju sačuvati sjećanja na svoj dom i sve ono što ih je formiralo kao ljude.
Ovim singlom najavili ste i novi istoimeni studijski album koji je upravo izašao, s petnaest novih skladbi koje zbog retroprizvuka podsjećaju na Jabuku u najboljim danima. Tema je ljubav, a u mnogim pjesmama, koje su vam napisali Mirko Šenkovski Geronimo, Dino Muharemović, Fadil Buturović, Dragana Kajtazović-Šenkovski, Muharem Hamzakadić Haro, Amir Misirlić i Zlatan Fazlić provlače se i obrisi Sarajeva. Na albumu se nalazi i obrada velikog hita Novih fosila ‘Tonka’, koju ste otpjevali u spomen na velikog skladatelja i vašeg prijatelja Rajka Dujmića. Na što prvo pomislite kada se sjetite Rajka?
- Mi smo bili veliki prijatelji, puno nam je pomagao, dolazio bi do nas, probijao se kroz dva metra snijega kako bi bio uz nas kao da je riječ o njegovu albumu. Ljudi se danas u ovom suludom tempu lako zaborave, no ja Rajka nikad neću zaboraviti. Zbog toga je tu i ‘Tonka’, naša emotivna verzija Rajkove lijepe pjesme, uz koju se sjećamo i Rajka i našeg velikog prijatelja Marija Pejića, koji nas je isto napustio.
Vratimo se na početke. Roditelji su vam bili profesori matematike i tehničkog odgoja. Od koga ste vi naslijedili ljubav prema glazbi? Je li se netko u vašoj obitelji bavio muzikom?
- Nije, barem meni to nije poznato. Evo, sad, sin mog brata, mali Bojan, pokazuje ljubav prema glazbi. Prije njega i mene nitko.
Je li točno da ste kao devetogodišnjak, na inicijativu Zdravka Čolića, koji je bio student vaše majke, završili na Malom šlageru sezone ‘73.?
- Nije to bila baš Čolina inicijativa, više je on pomagao svima okolo da me uvjere da tamo nastupim.
Crvena jabuka osnovana je u Sarajevu 1985. godine, kad ste imali 21 godinu. Kako je tada izgledala muzička scena Sarajeva? Je li bilo teško uspjeti mladoj, tada još nepoznatoj grupi?
- U Sarajevu je tada, osamdesetih, bilo mnogo novih bendova, ali i mnogo prostora gdje su ti bendovi mogli vježbati i nastupati. Sve nas je nekako nosila ta atmosfera, a većina bendova koji su tada nastali opstala je do današnjih dana. Nije bilo, čini mi se, ljubomore, zavisti, birokracije, strukovnih organizacija koje se bave ni sam ne znam čime. Je li bilo teško uspjeti? Jest. Ali, bilo je, za početak, važno da naučiš svirati. U tom samom startu ne biraš što ćeš svirati, nego u hotelima sviraš repertoar za koji si plaćen. Tek kasnije dolazi prva ploča, za koju smo mi imali pripremljeno nekoliko stvari. Nije to kao danas kad, čim napišeš pjesmu, stavljaš plakat i radiš koncert. Ne, mi bismo tada udružili snage s nekim drugim mladim bendom pa podijelili koncert. Mnoge smo takve koncerte imali s Đavolima. Dio koncerta svirali bismo mi, dio oni. Kad tako stasaš, naučiš se da moraš puno i pošteno raditi, biti iskren i prema sebi i prema publici, davati svaki koncert kao da ti je najvažniji... Jer ljudi su ti došli na koncert, ne žele znati jesi li loše raspoložen, jesi li umoran ili prehlađen... To je tako i jedino tako i mora biti. Ako je drugačije, ljudi počnu vjerovati u svoju sliku s TV ekrana, glancati svoju bistu, a nakon toga slijedi krah, prije ili kasnije.
Vaš prvi album krasi legendarna naslovnica nacrtane jabuke na stražnjici mlade dame. Kako ste djevojku uspjeli nagovoriti na to?
- Da, taj omot u to je doba bio revolucija. Ta djevojka danas je već jedna ozbiljna gospođa od nekih 55-60 godina. Pristala je pozirati pod uvjetom da se ne otkrije njezin identitet. Hvala joj što nam je izašla u susret.
Jedan ste od rijetkih naših glazbenika s diplomom. Kako ste, uz muziku, uspjeli završiti Ekonomski fakultet?
- Kao što pjesma kaže: ‘Uvijek sam bio pametno dijete...’ Uz to, u tim vremenima bilo je normalno da završiš fakultet, tek onda si se bavio muzikom.
Možete li samog sebe uopće zamisliti da radite u struci?
- Ne mogu. A ne bih ni volio biti u kravati i odijelu. Iskreno, da nisam muzičar, bio bih kuhar, a ne ekonomist. Kuharska kapica, onako lijepa, pristajala bi mi, smatram, bolje nego kravata.
Vaš zaštitni znak uz frizuru su i starke. Koliko ih doma imate?
- Frizura nije nikakvo remek-djelo, očito. Nastala je još osamdesetih, a ostala je jer se ne moram truditi oko nje, nego je samo rukom raščupam. Što se starki tiče, imam ih petstotinjak. Dio držim u garaži, a nosim ih isto od osamdesetih jer su ih tada nosili Davorin Popović, Mirza Delibašić... Bio sam i maneken za starke, no ne znam hoću li to i ostati. Možda se prebacim na neke druge tenisice.
Vaše kćeri Petra i Marea danas su već tinejdžerice. Jesu li od svog tate pokupile glazbene gene?
- Imaju sluha. U Zvjezdicama su kod Zdravka Šljivca. Glume u ZKM-u. Imaju tu umjetničku crtu, a čime će se baviti, odlučit će same. Što god odluče, imat će moju podršku.
Godinama živite u Zagrebu. Što vam u ovom gradu nedostaje iz vašeg Sarajeva?
- Kao i svakom Bosancu fale mi sarajevski ćevapi, sirnica, zeljanica... Još toga nema kako treba u Zagrebu. Ima nekih pokušaja, ali nije to još ni blizu onom sarajevskom okusu. Fali li mi raja? Većina moje raje više nije u Sarajevu. Ima ih dosta i tu, u Zagrebu. Nalazimo se mi, družimo se.