Za Emu Jusić zapravo nikad i nije bilo dilema. 23-godišnja unuka maestra Đela Jusića i kći poznatog glazbenog para Paule i Đele Jusića Juniora oduvijek je, kaže, znala da će se baviti glazbom. Pjevačica i kantautorica već je objavila dva singla, pjesme ‘Dovoljna‘ i ‘Drugačije je bolje‘, trenutno promovira novu pjesmu ‘Sami‘, sprema se u New York, gdje će snimiti još dvije skladbe i sigurna je da bi njen nono Đelo bio ponosan na nju.
- U glazbenom svijetu svog nona sam doživljavala kao vrhunskog glazbenika i izuzetno talentiranog čovjeka od kojeg mogu puno toga naučiti. Uvijek sam se pitala: ‘Kako čovjek uopće može postići takvo što u glazbi?‘ Smatrala sam da je to nemoguće nadmašiti i to sam mu jednom rekla, u trenucima kada je on već bio jako bolestan. Nono je imao puno želja što se tiče mene i mog puta. U mene je polagao velike nade i očekivao je uvijek dosta od mene jer je znao da ja to mogu. To mi je onda, kada je već bio bolestan, i rekao, a za mene su to bile baš motivacijske riječi, kojih se uvijek sjetim kada sam na putu da odustanem zbog umora. Sama sebi u takvim trenucima kažem da ne smijem klonuti i sjetim se njegove rečenice koja glasi: ‘Znam da ćeš puno postići, da ćeš postići puno, ako ne i više od mene‘. Ja sam mu na to rekla kako je to nemoguće, a on mi je uzvratio: ‘Slušaj ti mene, valjda ja znam što govorim. Imam i više iskustva i više godina od tebe‘ - priča Ema, koju pitamo je li joj u glazbenoj karijeri plus ili minus činjenica da dolazi iz poznate obitelji glazbenika.
- Ja sam izuzetno ponosna što sam dio obitelji Jusić. Od njih sam naslijedila talent za muziku, članovi moje obitelji svojim savjetima olakšali su mi početak puta kroz glazbeni svijet koji nije nimalo lak. Međutim, ja bih voljela izgraditi svoju karijeru na temelju svog rada, talenta i truda, a ne na temelju poznatog prezimena - govori Ema, koju je svijetu glazbe privukla kreativnost u tom poslu.
- Glazbeno me može inspirirati baš sve, ali najčešće nadahnuće nalazim u određenim životnim situacijama, kako vlastitim, tako i onim drugih ljudi - govori djevojka koja upravo promovira svoju novu pjesmu ‘Sami‘.
- Sve je vezano uz tu skladbu krenulo prvim stihom koji glasi: ‘U gradu punom praznih tužnih lica, s osmijehom od izvježbanih skica...‘. Taj stih sam smislila u trenutku jedne subotnje špice. Tradicija mi je, naime, subotom popiti kavu u gradu i gotovo uvijek naiđem na prijatelje, poznanike… I tako sam se jedno izgleda inspirativno jutro uputila na kavu i ugledala neke ljude u društvu ljudi čija su im imena konstantno u ustima kad je u pitanju ogovaranje i baš sam tada shvatila kako smo ustvari jedno tužno i prazno društvo. Svi ‘zbegecani‘, puni glumatanja i najsretniji na svijetu, a grcaju u nesretnim vezama, lošim odnosima i tjeskobi. Htjela sam svojim tekstom nekako istaknuti taj problem društva i isto tako samu sebe osvijestiti da se i ja polako gubim u moru tih ‘praznih lica‘ - objašnjava Ema koja uskoro putuje u New York gdje je čekaju novi glazbeni izazovi.
- Lani sam prvi put bila u New Yorku i doslovno sam se zaljubila u taj grad. Upoznala sam tamo i neke glazbenike te sam samoj sebi obećala kako ću baš u New Yorku snimiti neke svoje buduće pjesme. Obećanje ću sada i ostvariti - kaže unuka maestra Jusića, koju pitamo po čemu najviše pamti svog nona kojem je posljednje ‘zbogom‘ morala kazati prije tri godine.
- A po čemu ne? Nas dvoje bili smo baš povezani, a najviše smo voljeli otići zajedno u đir Stradunom, popiti kavu i nešto pojesti. Sjećam se i trenutaka kada bih ja nešto otpjevala, a on bi na to dodao tercu. Kad god bismo se vidjeli i družili naš susret izgledao bi kao pravi mjuzikl. Kada sam položila vozački ispit, došla sam u Dubrovnik, a nono me zvao da hitno dođem do auto-salona. Kupio mi je, naime, automobil i rekao mi: ‘Ovo je za moju najdražu mezimicu’. Naravno, odmah smo sjeli u automobil u kojem me već čekao pripremljen CD s njegovim skladbama. Kazao je: ‘Kad god putuješ negdje, ima da slušaš nona’. Bili smo jako povezani. Voljeli smo se zezati, skoro svaki dan smo se čuli telefonom. Nije bilo bitno je li taj razgovor trajao deset minuta ili minutu. ‘Živa si?! Ajde bok, bok’ - opisuje Ema, koja će zauvijek pamtiti najvažniji poslovni savjet kojeg je dobila od svog nona, maestra Đele Jusića.
- Taj savjet glasi: Nikada ne budi do te mjere zadovoljna nečim da nakon toga staneš sa svojim radom. Jer, uvijek može još bolje - otkriva unuka maestra Jusića kojoj njen nono, priznaje, jako fali.
- Prošlo je dosta vremena otkako ga više nema, ali ja svaki put kad dođem u Dubrovnik pomislim kako ću ga sad nazvati i reći mu: ‘Ajmo, nono, nabaciti đir‘ - kaže Ema.