Paško Vukasović, protagonist treće sezone serije “Novine”, nominiran za Zlatni Studio za ulogu perverznog šefa, manijaka, sadista te svingera u predstavi “Tri X I ja”, za izolacije je bio u rodnoj Kaštel Gomilici, gdje se bavio molerskim i drugim poslovima oko kuće. Glumački mladi as, član ansambla Kazališta Trešnja, vratio se u Zagreb, pred njim su dva kratka filma i vlastiti scenariji za kratki film o crnohumornim trenucima života u Dalmaciji, koji su dijelom i autobiografski.
- Nisam filmski redatelj, magistrirao sam glumu i njome se želim baviti. Ovaj kratkometražni film pripremam jer je to životna situacija koju sam proživio. Uvjeren sam u njezinu potentnost k filmskom uprizorenju - kaže kratko o scenariju za film koji, nastavlja, prije svega prikazuje dalmatinski mentalitet u kontekstu borbe sa životnim problemima, a ima i elemenata crnog humora.
Paško Vukasović u životu je mogao biti profesor tjelesnog odgoja ili sportski trener. Neko je vrijeme studirao i glumu i kineziologiju i 10 godina trenirao košarku. U vrijeme kad se jedva nađe pristojan posao na glumačkom tržištu, fizičku kondiciju, ali i mir u glavi, nalazi opet pod koševima..
Veza teatra i sporta
- Obožavan sport. Košarci sam posvetio najviše vremena. Uživam igrajući upravo košarku, ali i vaterpolo. Nogomet je sport koji najviše volim gledati, ali sa sociološko-antropološkog stajališta, svakako je zanimljivo pratiti navijačku supkulturu koja je neizostavni dio nogometa i bilo kojeg sporta. Jasna je korelacija kazališta i sportskog borilišta jer ni predstava ni utakmica bez gledatelja zapravo ne postoji, odnosno postaju nebitne. Na tom tragu imao sam potrebu napraviti predstavu ‘Huligan’ 2019. u kazalištu Mala scena, koja je pobrala brojne nagrade, a bavi se upravo navijačkom supkulturom. Što se tiče nedosanjanog sna u vezi s košarkom, svakako je to predstava koja bi se bavila njome. Vjerujem da će se i to realizirati u skoroj budućnosti jer je to ideja na kojoj radim nekoliko godina i želim je dovesti do cilja - otkriva Vukasović.
Njegova se ljubav za košarku formirala na temelju legende o nekadašnjoj Jugoplastici koja je posljednji europski uspjeh imala u godini kad se rodio Vukasović. Godine 1991. treći je put pod imenom Pop 84 Jugoplastika bila klupski prvak Europe i četvrti put zaredom prvak bivše Jugoslavije…
Kad nema dalje...
- Košarkaški klub Jugoplastika, današnji KK Split FIBA - međunarodna košarkaška federacija proglasila je najboljim košarkaškim klubom u Europi u 20. stoljeću. Točka, nema dalje.
Glumac iz Kaštela visok je 190 cm, a košarkaški su mu uzori bili Krešimir Ćosić, Dino Rađa, Toni Kukoč, veliki Dražen. Odrastao je gledajući Rađu i Kukoča, a o Kreši Ćosiću slušao je priče. S najvećim poštovanjem uvijek se u njegovoj kući spominjao Dražen.
- Draženova radna etika i njegova životna priča nešto je što je nužno postaviti na kazališne daske i dovoditi djecu i mlade da gledaju kako se isključivo i jedino upornim radom dolazi do rezultata, nebitno je li riječ o košarci, matematici, sviranju flaute ili nečemu drugom. Imao sam prilike slušati i čuti brojne priče iz Draženova života i moram priznati da veliki dio njegova pristupa i radne etike, koju je on imao prema košarci, pokušavam primijeniti u svakodnevnom životu i baš zbog toga ga smatram najvećim. Draženovi ideali nadrasli su kontekst košarkaškog terena - razmišlja glumac.
Kako autohtoni Dalmatinac, zdravih životnih stajališta, vrijedan, u mladosti je, prije studija glume, zarađivao s tacnom u ruci. U Zagrebu je gotovo pa desetljeće i za ovog snimanja prvi se put okupao u Jarunu.
- Što se tiče tacne u rukama ili velikih kofera u rukama, nekako mi je to bilo prirodno u kontekstu moje obitelji koja se bavi turizmom. Da, u Zagrebu sam sad već devet godina i navikao sam se, ali moram reći, iako zvuči kao najobičnija floskula, stvarno imamo predivnu zemlju. Imao sam priliku raditi predstavu u Varaždinu, Dubrovniku, gostovati u Rijeci, Šibeniku, Pakracu, Daruvaru, Grubišnom Polju i drugdje i stvarno mi se ne čini teško priviknuti se na život u bilo kojem njezinu dijelu. Moje prvo kupanje u Jarunu prošlo je iznad očekivanja, nije more, ali iznad očekivanja. Krleža je jednom rekao: ‘Sloboda je oslobađanje od predrasuda’.
U Zagrebu mi ne fali apsolutno ništa, zapravo nigdje mi ništa nije falilo u životu. ‘Nedostaje mi’ nije ispravan kut promatranja života. Kad ti nešto fali, to nije prilika za plakanje nego prilika za otkrivanje nečeg novoga - smatra glumac.
Kako se nosi s mentalitetom “ne bi se štel mešati”, kad znamo da se Dalmatinci “mišaju” u sve, uglavnom?
- U tom smislu sam atipični Dalmatinac jer me tuđa posla stvarno ne zanimaju, a na spomen riječi ‘trač’ ili ‘mingl’ prođu me neugodni trnci. Sjećam se rečenice moga kuma: ‘Najgore ti je sve znat’. Tako da se bavim svojim problemima, a uvijek ih ima, hvala Bogu.
Kao dijete i tinejdžer bio je introvert.
- Bio sam jako introvertiran, ali se s vremenom, godinama, iskustvom i treningom to smanjilo iako me dandanas u velikim društvima uhvati mala doza anksioznosti. Za glumu, odnosno studiranje glume odlučio sam se kasno. Mnogi kandidati na prijemni ispit na Akademiju dramske umjetnosti dođu s iskustvom godina provedenih u amaterskim glumačkim školama i družinama, a moje iskustvo bilo je minimalno, da ne kažem da nije ni postojalo - otkriva momak koji je bacio loptu i stao na pozornicu.
Još nije stao na splitsku pozornicu, nikad nije igrao u produkciji HNK Split.
- Istina, iako sam s predstavama drugih kazališta gostovao u Splitu. Baš krajem 2019. odigrali smo ‘Kurlane’ u produkciji Hotel Bulića u Domu mladih u Splitu i bilo je to genijalno iskustvo, i prema reakcijama publike koja je bila oduševljena. Nikako ne bih rekao da se Dioklecijanov grad odrekao mene niti sam se ja odrekao Splita, daleko od toga. Čak sam imao neke upite iz Splita, ali jednostavno zbog termina nismo uspjeli naći zajednički jezik, što ne znači da u budućnosti neće biti suprotno jer igrati u Splitu uvijek mi pričinjava iznimno uzbuđenje i zadovoljstvo. Split ima genijalne glumce, spoj iskustva i mladosti i pri tome nikako ne mislim samo na HNK Split, nego i na Gradsko kazalište mladih i lutkarsko kazalište i nezavisnu scenu - govori o splitskoj sceni na kojoj su Filip Radoš, Trpimir Jurkić, Nives Ivanković, Ksenija Prohaska, Arijana Čulina, Nikša Arčanin...
Prepoznaju ga
Rođen je i odrastao u Kaštelima i uvijek će Kaštela smatrati svojim pravim domom.
- Kako volim planinariti, Mosor i Kozjak su moje oaze mira. Nerijetko odem planinariti potpuno sam, što možda i nije najpametnije, ali kad sam sam u prirodi, rađaju se brojne kreativne ideje - reći će.
Iskustvo rada na “Novinama” u izvrsnom mu je sjećanju i to ponajprije zbog odličnog ozračja na setu, bez nervoze.
- Urezala mi se situacija otprije nekoliko tjedana kad sam otišao u Slavonski Brod po stolce koje sam kupio preko interneta i došao do čovjeka koji me prepoznao iz ‘Novina’. Bio je oduševljen serijom, uz komentar da odavno nije gledao nešto tako dobro i da nije vjerovao da Hrvati mogu napraviti nešto tako dobro. Odgovorio sam mu da mogu svašta i pokazao na stolce - ispričao je Vukasović.