Godina 2023. za njega je bila udarnička: uz "Nedjeljom u 2", bio je tu i "Vjetar u kosi", kao i nova knjiga "Depra". Pa zašto je onda Aleksandra Stankovića iznenadilo što su ga naši čitatelji u kategoriji najboljeg televizijskog novinara lansirali u finale Zlatnog Studija?
- Iznenadilo me je jer ne znam nikoga tko je glasao za mene. Nitko takav nije mi se javio, nikoga na društvenim mrežama nisam tražio da glasa za mene i stvarno nisam siguran da ste dobro brojali glasove. U dosadašnjih 100 godina koliko radim, rijetko sam dobivao ovakve nagrade, posljednji put prije 20 godina, tako da ne vjerujem da ću je i ovaj put dobiti. Uostalom, ja sigurno nisam najbolji novinar u zemlji. Možda jedan od popularnijih, ali najbolji ne. Najbolji novinari su oni koji riskiraju svoju sudbinu, egzistenciju, u krajnjoj liniji i život da bi nešto otkrili, iznijeli neku istinu na vidjelo, učinili ovaj svijet boljim. Ja to nisam. To su istraživački novinari. Što se tiče ‘Nedjeljom u 2‘, radim svoj posao, razgovaram s ljudima, trudim se zajednicu u kojoj živimo učiniti podnošljivijim mjestom za život, ali sigurno ne riskiram toliko koliko to rade istraživački novinari koji se zamjeraju i kapitalu i mafiji - ističe Stanković, koji kao svoj najveći poslovni uspjeh u 2023. navodi objavljivanje knjige o bolesti s kojom se bori već 14 godina.
Glasajte za pobjednike u kategorijama za nagradu Zlatni Studio
- To je zasigurno moj poslovni uspjeh jer se knjiga izvrsno prodaje u Hrvatskoj i Srbiji, uskoro će se prodavati i u Sloveniji, a s druge strane imam ljudsku satisfakciju što sam je izdao jer mi se puno ljudi javlja s pozitivnim komentarima. Ovom knjigom otvorena je šira rasprava o depresiji te se barem za milimetar smanjila stigmatizacija te bolesti. To smatram uspjehom - kaže novinar, koji je za potrebe svojeg drugog uspješnog projekta, "Vjetra u kosi", cijeli taj dokumentarni serijal snimio u samo 15 dana. Koliko je to zahtjevno?
- Procijenite sami je li jednostavno u dva tjedna snimiti šest epizoda, imati 45 sugovornika, prijeći 3000 kilometara i spavati u deset hotela. Pravi putopis tog tipa trebao bi se snimati najmanje mjesec i pol. Bilo kako bilo, radio sam s izvrsnom ekipom snimatelja - Sinišom Galarom, Viktorom Nenadićem i Sašom Anetićem, jako puno nam je pomogla kolegica Sanja Mikleušević Pavić kao organizatorica i prevoditeljica s talijanskog, a sve je uobličio redatelj Sergej Stanojkovski, tako da sam baš zadovoljan krajnjim proizvodom. Do mene su došle samo dobre reakcije na ovu sezonu, a oni kojima ovo ne valja nisu mi se javljali. Inače, što se šeste sezone tiče, ona nas je trebala odvesti u Srbiju i Rumunjsku, ali neće. HRT nema novca ove godine - kaže Stanković, koji je svoj serijal odvozio na starinskom tipu motora, sa zračnim hlađenjem, od 50 konjskih snaga, koji se proizvodi u Indiji, a obično se u motorističkim krugovima zbog, kako kažu, neudobnosti ne smatra motorom kojim bi trebalo ići na neka dulja putovanja.
Čitatelji mogu glasati jednom dnevno, dok će pretplatnici premium sadržaja Jutarnjeg lista moći glasati dva puta unutar 24 sata. Postanite i vi pretplatnici premium sadržaja klikom OVDJE
- Ma bezveze, putovanje na tom motoru nisam niti osjetio i u današnje vrijeme sve je podređeno marketinškim trikovima koji nas motoriste uče da bismo trebali imati jedan motor za grad, jedan za selo, jedan za put i jedan za WC i šoping - govori Stanković, kojeg pitamo što je ono najljepše u vožnji motora.
- Kao što jedan sugovornik kaže, najljepše je to što sudjeluješ u nekoj avanturi. Kada voziš auto, ideš samo od točke A do točke B. Kada voziš motor, više si sjedinjen s okolinom, sudionik si neke avanture jer je vožnja motora i opasan posao, pa na kraju, kada sve završi, možeš reći: ‘Uh, dobro da je sve prošlo, malo sam i ponosan na sebe što sam uspio ovo napraviti‘. Da, kod motora je važan taj avanturistički dio i dokazivanje samom sebi da nešto možeš. Osim toga, da ne spominjem meditaciju, koja je, dok voziš motor, puno izraženija nego dok si u autu. Na motoru imaš samo kacigu i buku. Nemaš Instagram, muziku, razgovore i mobitel. Idealno za bijeg. I naravno da je taj bijeg zavaravanje, prije ili kasnije vratiš se svojem konformizmu, kompromisima i kauču, ali dok traje, lijepo je. Međutim, na snimanju putopisa nema puno takvih trenutaka jer se više-manje radi, ali kada putujem negdje za svoj gušt s frendovima, to je onda puno izraženije - govori bivši član zbora "Ivan Goran Kovačić", koji je u svojem serijalu pustio glas i zapjevao s predsjednicom Slovenije. U kakvim trenucima inače pjeva i što mu je tada na repertoaru?
- Sve i svašta. Od ‘Ode radosti‘ do Vojka, od Balaševića do Danijele. Doma zna biti vrlo živo jer nas ima različitih godišta, od 1970. do 2019. Pjevaju se dječje pjesmice ‘Kad se male ruke slože‘ ili ‘U svijetu postoji jedno carstvo‘, ali i Rastina ‘Mama‘ ili ‘Slava‘, hit nad hitovima Krankšvestera. Kakvu glazbu inače volim? Nekada sam volio Bajagu, Balaševića, Zabranjeno pušenje, Azru, Goribor... Nekada sam u zboru oduševljeno pjevao Carminu Buranu ili Beethovena, a danas - što naleti. K‘o što rekoh, od evergreena do trapa - kaže Stanković, čiju emisiju "Nedjeljom u 2" danas prate i djeca koja se još nisu rodila kada je startala. Što misli, koliko se on promijenio u protekla više od dva desetljeća?
- Malo jesam. Stariji sam i pametniji. Više ne vozim u šestoj brzini jer sam shvatio da se previše troše motor i gume. Usporio sam i više slušam sugovornike. Neka se ovi mlađi bore i istjeruju pravdu. Shvatio sam da pravde nema, već se sve svodi samo na dojam, pa čemu onda histerija. Treba umrijeti u ljepoti - smatra Stanković. Što mu je najteže vezano uz "Nedjeljom u 2"?
- Najteže je godinama se nositi s pažnjom publike i hejtera. Ostavi to traga na čovjeku koliko god si lagao da to nije ništa. O tome sam pisao i u knjizi. Teško je ispuniti sva ta očekivanja i želje. Teško je, u krajnjoj liniji, zadovoljiti sebe, a koliko znam, uvijek sam si nametao prilično visoke kriterije i rijetko sam kada bio zadovoljan učinjenim. I nakon svega, kad sumiram karijeru u ‘Nedjeljom u dva‘, ne vidim da sam napravio nešto puno kako bi ova naša zajednica u kojoj živimo postala podnošljivije mjesto za život. Naravno, treba raditi ono što nam savjest nalaže, truditi se, vikati, upirati prstom, ustajati svaki dan u istu besmislenu svrhu, k‘o što kaže Ante Kostelić, ali da je nešto puno vrijedilo - nije. Napravio sam svojedobno jednu emisiju o bolesti nakon koje mi se javio jedan čovjek i rekao da ga je ona spasila od samoubojstva. Našao sam tog čovjeka i snimio prilog o njemu i znate kakve su bile reakcije javnosti? Nikakve! Nitko to nije primijetio, ni gledatelji, ni kritičari, ni hejteri, ni moji urednici, a ja mislim da mi je to bilo ono najvažnije u karijeri - ističe Stanković, kojeg pitamo kakav treba biti dobar TV intervju.
- Ne smije biti dosadan, to je najvažnije. Treba znati ispitivati sugovornika, slušati ga, pustiti ga ponekad da priča, a ponekad i prekidati sve dok se ne dobije odgovor. I ja sam tu često griješio, kriva pitanja postavljao, fulao dinamiku, ali sam se trudio i nikad nisam bio kupljen - naglašava čovjek, koji je upravo tako, iskreno i hrabro, u novoj knjizi "Depra" progovorio i o vlastitoj bolesti i poteškoćama koje ona nosi. Koliko je dugo razmišljao o tome treba li se toliko ogoliti pred javnošću?
- Dvije-tri godine. Upravo je slučaj čovjeka koji tvrdi da smo mu pomogli da se ne ubije presudio da izdam knjigu. Vidio sam da razgovor o depresiji ljudima koji su oboljeli može pomoći, pa sam odlučio ispričati svoju priču. Moja knjiga nije self help i ne sugerira kako treba živjeti, nego je samo poruka ljudima koji imaju mentalne probleme da nisu sami - kaže Stanković.
