Možda je donijela nevolje u Zaglave i svima zakomplicirala život, no Šima je stekla mnogo simpatija

Često se u opisivanju likova iz serija i filmova kaže kako je netko "osvojio srca gledatelja". Šima Mamić, koju u hit-seriji "Kumovi" Nove TV, glumi Marina Redžepović, doista je to učinila. Možda je donijela nevolje u Zaglave, možda je svima zakomplicirala život, no kako se priča razvijala, Šima je stekla mnogo simpatija.

"Kumovi" se uskoro vraćaju na male ekrane, a s Marinom Redžepović, koja sa svakim projektom pokazuje da je dobro odabrala kada se odlučila baciti u glumačke vode, razgovarali smo o toj seriji, ali i profesiji, desetljeću u kojem se okušala u komediji i drami, glumila u filmu "Zbornica" (bila je nominirana za Zlatni Studio za ulogu pedagoginje Anamarije) koji je osvojio pet Zlatnih arena i mnoge druge nagrade na svjetskim festivalima, životu samostalnih umjetnika... Otkrila nam je i zašto voli modu, bavi li se još uvijek boksom i je li ikad iskoristila licencu za turističkog vodiča koju ima od 2020. godine.

serija Kumovi

Uskoro kreće nova sezona ‘Kumova‘. Hoće li se Šima pomiriti s obitelji, hoće li se odnosi popraviti?

Nisam sigurna koliko smijem otkrivati što se događa u nastavku serije, ali ono u što sam sigurna jest da će biti zanimljivo - odnosi glavnih likova razvijaju se punokrvno i, naravno, s humorom. Što se same Šime tiče i narativne linije koja se veže uz njezin lik, mogu reći da će biti naglasak upravo na intimnoj, obiteljskoj sferi i tamo neće nedostajati ni povišenih tonova, ali ni ljubavi. Naravno.

Vratimo se malo u prošlost. Kako je došlo do vašeg angažmana u ‘Kumovima‘?

Prošle sam godine krajem kolovoza bila pozvana na casting s Milanom Štrljićem koji igra mog oca u seriji i produkcija je zaključila da si jako pašemo jer je na tom prvom, energetskom nivou proradio taj odnos oca i kćeri. To je bilo ono ključno za moju priliku na projektu. Osjetili su da nam se može vjerovati da ćemo u tom duhu razvijati odnos i u budućnosti serije i tako sam dobila priliku da se priključim glavnoj postavi ‘Kumova‘.

Kako ste izgrađivali lik Šime Mamić? Jeste li, čitajući scenarij, imali neku sliku u glavi ‘opake revizorice‘, jeste li možda imali neki uzor iz stvarnog života, neku političarku ili stručnjakinju?

Nisam imala konkretan model iz stvarnog života jer sam osjetila da bi takav pristup u ovom slučaju lako skliznuo u crtanje lika. Kao i sve ostale likove koje sam radila, Šimu sam izgrađivala srcem, razumijevanjem i onim što ja prepoznajem bliskim kod nje. Riječ je o ženi koju upoznajemo definiranu poslom, a poslije je pratimo više kroz privatne odnose i tu sam ju pokušavala ujednačavati i tražiti nijanse. Scenaristički ona zaista ima luk radnje, čini mi se da ona tamo gdje počinje zapravo nešto i završava i period u kojem je pratimo u seriji nije baš ‘životno svakodnevan‘ jer, osim što saznaje da ima obitelj, ostaje bez svega i za nju započinje jedan potpuno nepredviđen život.

Ima li ikakve sličnosti između vas i lika koji glumite?

I ima i nema. Dijelimo izdržljivost, energičnost i ljubav prema radu, ali Šima je ratobornija od mene i puno više na ‘rez‘. Zapravo, mogu reći da me u tim nijansama prgavosti podsjeća na mene kad sam bila mlađa, jer sam bila prilična svađalica, često i bez takta. Također, Šima je lik koji rješava stvari skoro uvijek bez odgode, a ja nisam uvijek toliko ažurna. Obje smo trenirale boks i obje volimo dobro vino, ali ja ni u ludilu ne bih sjela na motor niti otišla na zipline.

Kako je na setu?

Na setu je, definitivno, vrlo živopisno. Tempo je izrazito zahtjevan, uz rana ustajanja, slobodno vrijeme svedeno je na minimum, ali zaista uživam u cijelom spektru ljudi i situacija koje su mi ‘Kumovi‘ donijeli. Funkcioniramo zaista poput obitelji ili uhodane bliske družine u svim dinamikama koje nosi svakodnevica. I pritom moram spomenuti našu tehničku ekipu koja broji marljive i odgovorne ljude koji i po suncu i po kiši naprave čuda da bismo mi stali pred kameru, tako da im ovim putem zahvaljujem. Prvi sam put dio ovako gledanog formata koji je gledateljicama i gledateljima svaki dan ‘u dnevnom boravku‘ i čim malo iskoračimo sa snimanja, neposrednost i toplina koju nam daje publika je nešto prekrasno - jednostavno te podsjeti koliko su ljudi kao takvi osebujni i koliko ima smisla ono čemu smo se posvetili. Nika Barišić i Petra Kraljev, s kojima sam bliska, posjetile su me nedavno u Istri i doživjele smo divno gostoprimstvo.

Marina Redžepović

Vedran Peteh/Cropix

Imate poprilično neobičan glumački put za hrvatske prilike i profesionalno ste se počeli baviti glumom početkom tridesetih godina života, nakon što ste završili studij. To što ste ipak otišli u glumu djeluje poprilično sudbinski, u stilu ‘tako je moralo biti‘. Kako vi to komentirate?

Drago mi je što ste ovo pitanje započeli s ‘neobičan‘ i ‘za hrvatske prilike‘ jer, koliko primjećujem, početi se baviti glumom ‘kasnije‘ u životu za mnoge je kuriozitet i, iskreno, to me ne prestaje čuditi. I da, najpraktičnije rečeno, možemo se složiti da početak bavljenja ovim poslom ima epitet nečeg sudbinskog iako sam i ranije imala doticaj s glumom... Ali vratimo se na ‘hrvatske prilike‘. Oduvijek je, toplo se nadam, prirodno da ljudi, ako žele, mijenjaju životne i profesionalne odabire; prekvalifikacije i različite aspiracije sasvim su prisutna stvar. I sama sam u branši okružena takvim ljudima. Moje kolegice i kolege režiraju, redatelji i redateljice glume, producentice i producenti sudjeluju u puno širim domenama nego što formalno nalaže njihov zadatak, snimatelji režiraju i primjeri su brojni. Ne znam baš koliko sam bila životno zrela u svojim dvadesetima, kad sam osjetila potrebu za glumom, ali očito sam bila zrela za to da me ona zainteresira. Također, iskustvo s festivalskim projekcijama ‘Zbornice‘ u inozemstvu samo me podsjeti da nitko nikoga ne pita kad si nešto počeo ili završio, gleda se isključivo ‘igra na terenu‘.

Završili ste studij komparativne književnosti i francuskog jezika. Pomaže li vam to u glumačkoj profesiji?

Sretna sam što sam završila taj studij jer sam stekla određeno obrazovanje i ponudio mi je brojne perspektive razmišljanja, imam brojne uspomene, ali ne pomaže mi u glumačkoj profesiji; možda jako posredno, ali sigurno ne na ‘opipljiv‘ način.

Surađivali ste sa Sonjom Tarokić, koja je unijela puno svježine u našu filmsku umjetnost. Bili ste senzacionalni u ‘Zbornici‘. Ima li kod nas dovoljno jakih ‘ženskih uloga‘, jakih ‘ženskih likova‘?

Vjerujem da bismo o ovom posljednjem mogli i trebali nekom prigodom posvetiti cijeli intervju. Žena je za mene jaka samim time što je žena, odnosno ljudsko biće, a ‘jaka žena‘, kao i ‘slabić‘, općeprihvaćen je konstrukt - sve su žene i jake i slabe isto kao što su muškarci i jaki i slabi. Razlika je u tome što je biti ženom podrazumijevalo biti slabom, pa se sad udiše život sintagmi ‘jake žene‘. A o tome kako se to kolokvijalno tumači, biti jakom, u stvarnom životu, e o tome bismo tek mogli nadugo i naširoko. Po pitanju same kinematografije, puno je toga reaktivnije i vidljivije što se tiče ženskih uloga, definitivno jest. Ipak, imam potrebu podijeliti nedavnu situaciju. Naime, Tihana Lazović, Ivana Roščić i Igor Kovač i ja bili smo na zadnjem semestralnom predavanju na Akademiji dramske umjetnosti, na kolegiju Gluma pred kamerama, koji vodi Sonja Tarokić, i na kojem smo nas tri samo shvatile da su naši likovi toliko rijetko imali zanimanje, jer nam je bilo dano da u svojim ulogama ‘samo osjećamo‘. Osobno sam iznimno sretna i zbog pedagogice i zbog revizorice.

Bili ste odlični i u ‘Posljednjem Srbinu u Hrvatskoj‘, ‘Novinama‘, sada kao Šima u ‘Kumovima‘. Očito je da vam leže i drama i komedija. Što vi vidite kao neku svoju glumačku snagu?

Mjesto u kojem propitujem svoju životnu, a tako i glumačku snagu jest stalno podsjećanje na prilike u kojima učim nešto novo i u kojima se mijenjam. Pokušavam neprestano držati tu svijest živom. Također, i sami glumački odabiri u smislu sudjelovanja izrazito su važni i nadam se da s godinama neću postati cinična glumica koja bi takvom postala da ide onom ‘ma nek me voda nosi‘. Ali kad ste već spomenuli komediju, bilo bi mi drago češće se u njoj okušati.

Imate li nekih želja u profesionalnom smislu? Ima li neka uloga koju biste rado odigrali? Možda neka kazališna uloga?

Prvo mjesto koje mi pada napamet je ITD, u kojem igram u predstavi ‘Drama o Mirjani i ovima oko nje‘. Ne bih se bunila da opet radim novi projekt s Ivorom Martinićem, Majom Posavec, Ivanom Krizmanić i Lukom Bosancem.

I sami želite pisati scenarije. Znači li to da se jednog dana vidite i iza kamere?

Da, moje su davne želje kreativno se izražavati i mimo same glume i čini mi se da se one polako i ostvaruju odnosno da su ‘krenule na papir‘. Naime, s producenticom Nevenom Petrović i redateljicom Jelenom Gavrilović iz Srbije razvijam jednu miniseriju. Obje su mi bliske prijateljice, koje nevjerojatno cijenim i osobno i profesionalno, i njihova me osebujnost sa svakim susretom sve više oduševljava. Dio zajedničkog godišnjeg provele smo i u radu i isplanirale etape suradnje. Nadam se da će nas putem pratiti sreća i dobro zdravlje.

Što vas uzrujava, a što smiruje?

Uzrujavaju me ljudi, a smiruju - opet ljudi.

Imate sjajan modni stil. Što volite u modi, imate li neki modni uzor?

Uh, velik je raskorak između moje modne mašte i realizacije u stvarnom životu. I tko mi je kriv kad nekad satima visim na Pinterestu i pregledavam kombinacije koje su, ako ništa, zbog nemogućnosti nabave materijala, teško dobavljive jer bih si najradije puno toga šivala. Moji baka i djed bili su krojači, siromašni, ali moja je mama uvijek bila s ukusom odjevena. Ali ovo se uglavnom veže za posebne prilike, jer sam u svakodnevnom điru više sportski tip. I ne moram imati mnogo odjeće, dapače, ali volim da je kvalitetna i udobna. I da, posebno volim nakit.

Kad imate slobodnog vremena, kako ga provodite? Imate li nešto što vam je posebno drago raditi kad ne radite ništa?

Najbolje se odmorim kad noć prije nemam zadan program za naredni dan, kad taj program ujutro nastaje spontano. Nažalost, ti su dani rijetki, a da sam roditelj, vjerojatno ne bi niti postojali. Jako volim čitati, a i veselim se redovitijim treninzima u sljedećim mjesecima - tu uključujem mnogo toga, od joge do planinarenja, jer su mi kretanje i sport jako važni. Obožavam kuhati te si sate u kuhinji posložim kao mali spektakl. Kad god imam vremena, nešto istražujem, bilo začine, bilo neke dosad neisprobane kombinacije. Ovog sam ljeta fokusirana na mango, a Petra Kraljev me najesen obećala naučiti sve o ribi.

Od 2020. imate licencu za turističkog vodiča. Kako je došlo do toga?

Status nas samostalnih umjetnica i umjetnika nosi prilično veliku nesigurnost u pogledu kontinuiteta angažmana, tako da sam se odlučila educirati shvativši da moram imati dodatnu opciju. Budući da sam završila francuski jezik, činilo mi se zgodno nadograditi se u smjeru turističkog vođenja, tako da sam stekla licencu za zagrebačku i dubrovačku županiju. U Dubrovniku sam provela nekoliko mjeseci na školovanju - oduljilo se i zbog korone. Za taj grad me vežu posebno lijepe i bolne uspomene i na neki način kao da ga osjećam svojim. Ali, evo, do dana današnjeg nisam stala ni pred jednog turista.

Imate status slobodne umjetnice. Neki kažu da za to treba hrabrosti. Jeste li zadovoljni?

Pa... znate što? Zadovoljna sam kad kontinuirano radim. Što se hrabrosti tiče, ponekad imam dojam da je puno više hrabrosti potrebno da se desetljećima bude na jednom mjestu i uglavnom s istim ljudima, tako da su perspektive različite.

Tko vam je najveća podrška, tko vam je rame za plakanje i netko s kim se možete smijati?

Kad bismo pričali o sreći i ispunjenosti života, prvo se sjetim svog bliskog kruga ljudi i shvatim da mi je život i sretan i ispunjen upravo zbog njih. Svoju obitelj, prijateljice i prijatelje ne bih mijenjala nizašto na svijetu.