Televizijski biznis mjesto je prepuno mikroagresija, šovinizma i objektivizacije žena na kojim god se pozicijama u tom poslu one nalazile. Mjesto na kojem se nalazimo danas po pitanju osude i javnog progovaranja o toj problematici, svemirski je skok od onog na kojem smo bile prije samo nekoliko godina: moja je kolegica i poslovna suradnica Marijana Mikulić točno primijetila da je televizijska produkcija okrutno mjesto za žene koje su većinski manje plaćene, manje cijenjene i okrutnije tretirane od bilo koje muške zvijezde jednakog kalibra, bila ta zvijezda producentska, autorska ili glumačka.
Posebno je zanimljivo promatrati kako se ponašaju muškarci na pozicijama moći, kao što su urednici ili voditelji, bilo političkih, bilo mozaičnih, bilo lifestyle emisija: potpuno nesvjesni svoje privilegije, oni s pijedestala arbitra ženskih uspjeha, talenata, izgleda, karizme, pa i prava da budu na televiziji, dijele svoje sudove: to nije ništa novo ni pripadajuće jednoj ili drugoj ili trećoj ili stotoj ideologiji; to je, naprosto, jasan ostatak patrijarhata unutar strukture koja je izuzetno konzervativna.
Mislim da je ovo dobar trenutak da jednom, ako je potrebno, prevedemo i što to točno znači inherentna muška privilegija: naime, žena jednakih talenata i kvalitete rijetko se uspne na isto mjesto u televizijskoj hijerarhiji poput jednako kapacitiranih kolega: ne ide nam u prilog ni problematika kombiniranja privatnog života (stereotipnih uloga unutar veza i majčinstva koje su tradicionalno namijenjene ženama i koje koče personalni razvoj svake žene), ali ni odnos prema ženskoj ambiciji, kao ni jednostavna činjenica da je za neke uloge u toj piramidi jednostavno više zainteresiranih žena.
Također, s obzirom na to da je televizija sama po sebi pozicija moći, muškarcima je logično da je tamo njima mjesto - i svaka ženska osoba koja se probije u uredništvo bilo čega, unaprijed će biti okarakterizirana kao “željezna”, što je samo tepanje za “ledene kučke s kojima se muškarac ne može dobro provesti” - provesti slobodno pročitajte u oba smisla te riječi za potpuni dojam ironije s kojom skrivam činjenicu da iza gotovo svakog uspjeha stoji neka vrsta preživljenog zlostavljanja.
U tom kompleksnom procesu koji se sada, zahvaljujući nagloj propulzivnosti novog vala feminističke borbe koja se većinski odvija preko društvenih mreža, poziv prekaljenog voditelja Meštrovića, opasan je na mnogim nivoima, a ne samo nespretan, kao što je HTV u svojoj pseudoisprici htio prikazati. Ako je i posljedica indolencije: ona je sama znak potpune nesvjesnosti da je baš on - Davor - na poziciji da kroji način na koji se obraćamo mladim ženama na televiziji, što zapravo u današnje vrijeme znači mladim ženama generalno.
Mia Negovetić je djevojka koja se od malih nogu ističe radom i talentom, ali kao da ništa ne može dobro napraviti osim što, eto, pjeva kao anđeo. Iz nekog razloga to za ženu nije dovoljno: kad je njezin tim, ili ona, odbila poigravanje seksualizacijom na nedavnom natjecanju za pjesmu koja će Hrvatsku predstavljati na Eurosongu, popljuvana od modnih kritičara, koji su generalno skloni podržavanju ideje da žene postoje isključivo da bi ukrašavale svemir, a sad, kada se odjenula kao bezbrižna sedamnaestogodišnjakinja za potrebe snimanja videospota, zaslužila je - seksistički ispad, koji se već danima pokušava svesti ne razbibrigu i muški folklor.
Ta vrsta diskursa pogubna je za žene na HTV-u, ali i one koje ga gledaju (a plaćamo ga sve!), a gospodin Meštrović mora moći osvijestiti da ima poziciju na kojoj mora, ako već i ne shvaća zašto, ako već ne shvaća da se svijet, konačno i prekasno, mijenja, pažljivo birati riječi. A evo zašto: mladu, prije svega talentiranu djevojku, sveo je na seksualni objekt i time dao legitimitet svakom muškarcu u bilo kojem javnom prostoru da danas ili sutra učini isto - na ulici, u školi, u eteru. Posebno je, dakako, uznemirujuće, što je u pitanju maloljetna djevojka.
No takve komentare moje prijateljice prošlog su tjedna čule: u sudnici (kao odvjetnica moja je prijateljica nazvana “slatkicom” dok je iznosila svoju obranu), na cesti, na radnom mjestu. U zemlji gdje se žrtve zlostavljanja u HUP-u ne mogu izboriti za svoju istinu, već su nazivane, sad već i javno, lažljivicama i spletkarošicama, posebno je opasno nedužnošću bezazlenog nespretnog komentara braniti ovaj pogled na žene - jer on, nažalost, čak i kad djeluje usputno, stvara plodno tlo za nasilje i šalje ženama poruku da su, što god učinile i koliko god godina imale - zauvijek samo objekti.
Odgovornost vodstva nacionalne televizije ide iznad čašice razgovora koju mogu zamisliti da se dogodila s Meštrom: “joj, one histeričarke pretjeruju”, “reći ćemo da si to malo nespretno sročio, ok, frende? Hahahah, pozdravi doma!”, ona će se pokazati do ključne važnosti za nastavak muškog dijaloga sa ženama u sljedećih deset godina. Hoće li HTV biti u stanju to prepoznati? Odgovorila bih rado na to pitanje, ali, čini se retoričko.