Voditeljica i urednica magazina Nove TV "Provjereno" Ivana Paradžiković postala je već konstanta u nominacijama za najbolju tv voditeljicu medijske nagrade Zlatni Studio. U toj kategoriji prošle godine je i slavila, a sada je ponovno zahvaljujući glasovima naših čitatelja stigla u finale...
Godina je svima bila naporna, stresna, a nekima doslovno tragična. Kako ste vi funkcionirali u doba korone i potresa. Kako je voditi u tim okolnostima emisiju i još važnije kako je uređivati?
- Godina i mjere i pandemija… razbile su našu jezgru. Radimo od doma, ne viđamo se, ne družimo se, a to može biti pogubno za funkcioniranje redakcije. No, stišćemo zube i prilagođavamo se... čak do te mjere da nas ni samoizlacija ne može onemogućiti u našem poslu.
Naime, kad su kolege Malbaša i Grbeš dobili koronavirus, nama je svima ostalima određena samoizolacija. Ali, kako nama poraz nikada nije opcija, dvije emisije smo uspjeli odraditi na taj način. Novinari su intervjuirali sugovornike putem videopoziva, a ja sam snimila emisiju iz svog dnevnog boravka. Posao koji inače obavim u studiju za pet minuta, u boravku je trajao 11 sati. Ne ponovilo se.
A kako ste vi osobno podnijeli sve te okolnosti, posebno one koje je donio potres?
- Sram bi me bilo, zbog ljudi na Baniji koji su ostali bez svega, pričati o svom strahu. Hvala bogu, krov je nad glavom, a glava još uvijek na ramenima. Sve će biti dobro.
Sa stresom vam je bez sumnje počela i nova sezona "Provjerenog" zbog slučaja varaždinskog psihijatra kojeg su pacijentice optužile za seksualno napastovanje, a koji je tražio zabranu emitiranja emisije. Zapravo, je li vam to uopće više stres nakon svega što se doživjeli u karijeri?
- To su, rekli bi političari, izazovi. To je posao. Tada glava mora biti najbistrija, donijeti najispravniju odluku, tada nema mjesta za pogreške, sva osjetila su izoštrena.
Može vas se ponekad vidjeti i u ulozi novinara. Kad se odlučujete za teren?
- Prošle godine, kada nas je zadesio onaj prvi potres, fotografija koju sam vidjela ispred Petrove bolnice me toliko pogodila da sam znala da ja moram ispričati tu priču. To je, zapravo, bio moj prvi dokumentarac. Priča o potresu, kroz oči onih koji su u to vrijeme bili u Petrovoj bolnici, gdje se doslovno dogodilo čudo. Oni najmanji, najkrhkiji, bebe iz inkubatora, morale su biti ručno intubirane i preseljene izvan zgrade, ali kako nisu imali kamo, smjestili su ih u zaštitarsku kućicu, gdje su im se liječnici i sestre doslovno borili za svaki udisaj.
U tom je trenutku na dvorištu bolnice masa ljudi, televizijske kamere, ali zapravo nitko od njih nije svjestan što se događa odmah do njih, u zaštitarovoj kućici, dva sa dva. Dvadesetak beba, desetak liječnika i sestara. I ono najnevjerojatnije od svega, niti jedna beba nije imala nikakve posljedice ni komplikacije. I sad se ježim dok pričam o tome, to je stvarno filmska priča, a ti ljudi su istinski heroji.
Najemotivniji trenutak bio je nakon snimanja. Roditelji, koji zbog mjera nisu smjeli do svojih palčića, i to pazite, od poroda, ni svjesni nisu bili da ćemo se nakon intervjua popeti na odjel i da će to biti trenutak kada će ponovno vidjeti i pomaziti svoje dijete. To je neopisiv osjećaj. Suze mi sada idu kada ga se sjetim. Takvi trenuci, ti djelići sreće koje proživiš kroz tuđe živote, ovaj posao čine fenomenalnim.
Iz sezone u sezonu čini mi se da ste sve provokativniji, izravniji. Evo recimo prilog o slučaju načelnika Općine Čeminac Zlatku Pinjuhu zaključili ste komentarom: "Na načelnikovu žalost, nismo mu uspjeli srediti dva stana, ali jesmo - optužnicu!"
- Ne čini vam se. Jednostavno odrastamo. Sada već jako puno utakmica imamo u nogama, iskustvo progovara. A taj prilog je rezultat upornosti, truda, dosljednosti kolege Mate Barišića.
"Provjereno" se bavi vrlo širokim aspektom tema, neke su vrlo potresne, tragične. Je li vam se ikada dogodilo da kada zaključujete emisiju i snimate najave za priloge, morate za neki više puta ponavljati jer ste potreseni?
- Dogodi mi se da sam na rubu plača. I da jedva izgovorim neku rečenicu do kraja. Ponekad mi znaju savjetovati: pa to je samo posao, nemoj se toliko davati... To možda neki mogu, ja ne. To nije moj način. To jednostavno nisam ja. Sve ili ništa. Voli i izgori. Nema zadrške, kalkulacije i povlačenja ručne.
Jeste li ostali vezani za neke od protagonista emisije, u smislu viđate li ih ponekad i privatno? Pretpostavljam da vas ljudi, zahvalni jer ste im pomogli tamo gdje su drugi zakazali, pozivaju na rođendane, svadbe, žele nekako ostati u kontaktu...
- Znate tko mi prvi uvijek čestita sve blagdane? Matija Basarac! Nije promašio niti jednom... to je odavno prešlo kategoriju "sugovornik"... Do sutra bih vam mogla nabrajati poimence s kim smo sve u kontaktu. I to je posve razumljivo, jer nama to nisu samo odrađene priče, nama se u jednom trenutku životi isprepletu. Oni postanu dio naših života, kao i mi njihovih.
Kad se kamere ugase, kad odete s posla, kako se odmaknete od svega? Kako izgleda vaš život?
- Oni koji me poznaju privatno nikada me ne bi spojili s osobom s televizije. Ne da se smijem, nego se cerekam od uha do uha, većinu vremena sam u tom modu. Neka posve obična osoba, za razliku od one ozbiljne i stroge s TV ekrana.
