Kako biram pjesme koje ću otpjevati? Mora li to biti ljubav na prvo slušanje? Ništa nikad ne mora. Teško je jednostavno objasniti kako biram pjesme, ali ja bih to najradije usporedila s biranjem cipela. Znate kako je: dođete u dućan i vidite cipele koje vam se baš sviđaju, čini se kao da su napravljene samo za vas. Onda ih probate i vidite da vam trebaju pola broja veće ili da vas stišću. Pa ih onda ili razgazite ili nekako ugurate nogu u cipelu koja vas malo stišće... Dakle, mogu se u hodu napraviti neke preinake, ali zapravo su najbolje cipele za vas one koje vam se sviđaju, one koje su vam udobne, u kojima se osjećate kao da na nogama imate kućne papuče. Eto, tako je i s pjesmama - kaže Zorica Kondža, koja je točno na ovaj način odabrala i "Promjenu", novu pjesmu kojom označava svoju prvu suradnju s Predragom Martinjakom Peggyjem.
- Na pjesmu sam odmah reagirala i zaista je promjena u odnosu na ono što sam zadnje vrijeme radila. Malo je drukčija, ima jedan ‘catch‘ u b frazi koji mi se jako svidio. Baš sam jako zadovoljna i ovim putem još jednom zahvaljujem Peggyju, kojem se ujedno i ispričavam što smo zbog mnogo koncerata morali dugo svi čekati da se konačno ‘Promjena‘ snimi - govori Zorica, koja će uskoro predstaviti još jednu novu pjesmu.
- Radi se o skladbi ‘Na kraju puta‘ koja će premijeru imati za koji tjedan Melodijama Jadrana. Pjesmu je na stihove Ramone Erceg napravio Tomo Mrduljaš, s kojim ponovo surađujem nakon niza desetljeća. Tako se nekako dogodilo, a naša zadnja suradnja bila je skladba ‘A bog da znaje‘, s kojom smo pobijedili na festivalu u Štipu još potkraj osamdesetih. Tomo posljednjih godina nije puno skladao, više se posvetio radu oko festivalske organizacije i baš mi je drago što ponovo surađujemo - kaže Zorica, koja se i sama često znala okušati u stvaranju pjesama.
- U većoj ili manjoj mjeri koautor sam u valjda devedeset posto skladbi koje sam otpjevala. Pod nekim ‘stvarima‘ sam i potpisana, ali nikad nisam to tražila, premda sam i u tekstovima znala mijenjati po cijelu frazu. Ali, meni to nije napeto, bitnije mi je da pjesma izađe dobro - objašnjava Splićanka prepoznatljivoga glasa.
Koji su njezini trikovi za tako dobar glas, jede li puno meda, đumbira, sirovih jaja ili se, poput Ljiljane Molnar Talajić, oslanja na špek i luk?
- Pancetu sigurno neću odbiti, ali ja nekakve trikove zapravo i nemam. Na samom početku karijere znala sam uzimati med i jaja, no već godinama to ne prakticiram redovito. Danas, nakon puno godina rada i iskustva, pazim da pred koncert glasno ne pričam, odnosno da se, što bismo rekli, ne derem. Pazim i da ne ulazim u klimatizirane prostore. Smeta mi klima, ona isušuje glasnice, stisne ti ih, ma, isto kao i grijanje. Ne znam, u ovom našem podneblju ima dosta vlage, možda mi to odgovara, ali s godinama sam shvatila da je najbolje kada je sve prirodno, bilo vruće ili hladno. Što se glasa tiče, jasno, prije svakog koncerta na red dolaze probe i upjevavanje, a bitna je i tehnika pjevanja... Uz to, kad neke pjesme pjevaš godinama, memorira ih i tvoje tijelo i glasnice se nekako postave baš onako kako treba. Ali najbitnije je zapamtiti: ako se dereš, možeš promuknuti, dakle, to deranje je najgore - kaže Zorica, koja je svoj glazbeni put počela koncem sedamdesetih. Koju godinu kasnije, 1980., nastupila je na Zagrebačkom festivalu s pjesmom "Sve je neobično ako te volim", a na tom je nastupu imala najveću tremu ikad. Zašto?
- A kako neću imati tremu? Oko mene televizijske kamere, Oliver Mlakar kojeg prvi put vidim uživo, a u prvom redu koncertne dvorane ‘Lisinski‘ sjede Gabi Novak, Josipa Lisac, Radojka Šverko i Bisera Veletanlić. Mislila sam si: ajme, tko će sad ispred njih pjevat‘? Pitala sam se hoću li uopće imati hrabrosti izaći na scenu. Trema me satrala pa sam zamolila redatelja da bih ja svoju probu napravila tijekom stanke. Objasnila sam mu da mi je to prvi takav nastup, da me sram i strah pjevati pred publikom i da bih ja pjevala kad se publika zbog pauze raziđe. Srećom, izašao mi je u susret, pjevala sam pred praznom dvoranom, a kada sam to koju godinu kasnije ispričala Gabi, Radojki i ostalima s kojima rado odem na kavu, sve smo se smijale - prisjeća se Zorica, koja govori kako su danas drukčija vremena.
- Čini mi se da mladi danas nemaju tu tremu kakvu smo mi nekad imali i da ih nije ničega strah. Nemaju oni problem s tim pred kime će pjevati, da im u publici sjedi i Tina Turner oni bi svoje otpjevali. Je li to dobro ili loše? S jedne strane je dobro imati takvo ogromno samopouzdanje, s druge strane nije loše uvažavati kolege koji su napravili sjajne karijere, poštivati ih i učiti od njih - govori Zorica, koja je u karijeri snimila mnogo dueta. Pjevala je s Oliverom, klapom Rišpet, Jacquesom, Davorom Radolfijem, Tedijem Spalatom... No, kada će više snimiti duet sa svojom "prijom" Doris Dragović?
- Duet s Doris? Rado, odmah, ali nije to lako. To bi bilo lijepo da se realizira, ideja odavno postoji, ali čeka se prava pjesma. Ne možemo nas dvije sad pjevati samo da nešto skupa otpjevamo, premda bismo jako obje voljele imati taj duet. Ali, nismo mi više mlade piplice koje će sad pjevati ‘Ja sam vlak što zgazit će te mali‘ (smijeh). Ne, morale bismo imati kvalitetnu glazbenu podlogu, kvalitetne stihove, dobru poruku pjesme... Sve to se može sutra dogoditi da neki autor napiše, a može se dogoditi i da na taj duet čekamo još godinama, jer treba pomno raditi na tome što bi nas dvije mogle zajedno reći - objašnjava pjevačica, koja je i u glazbi i u modi uvijek bila osebujna i svoja.
- Hlače ili haljina? Iskreno, najbolje se osjećam u hlačama, jer na koncertima izvodim i rock i pop i dalmatinsku šansonu... Ja uvijek ponavljam da ne postoji žanr, nego samo dobra i loša pjesma, kao i dobar i loš čovjek. Ne vežem se za žanrove, treba me pjesma ponijeti. Tako je u glazbi, tako je i što se tiče odjeće. U haljini mi se dobro pojaviti ako nastupam samo s jednom pjesmom, na nekom festivalu, na snimanju neke televizijske emisije... Na koncertima (kojih će biti cijelog ovog ljeta i kojima se svima veselim, pa tako i onom što ću ga 23. kolovoza prvi put održati u Opatiji na Ljetnoj pozornici), obavezne su hlače, jer mene pjesma ponese, ne mogu ja sad dok pjevam misliti kako izgledam. Bitno mi je da je odjeća udobna, ne želim razmišljati je li mi haljina previše duga, previše kratka, steže li me nešto u struku. I privatno se sjajno osjećam u trapericama, premda to ne znači da neću gradom prošetati i u haljini - kaže Zorica, dok se mi vraćamo na "Promjenu", pjesmu za koju su u Splitu videospot radili Augustin Tino Bilandžić i Toni Banov, sin Zorice Kondže i Joška Banova. Kakav je Toni kao redatelj, pitamo njegovu ponosnu mamu.
- Odličan!
Kako je bilo na setu, sluša li mamu ili mama tu mora slušati sina?
- Uglavnom se nadopunjujemo. Kad imam ideje koje se ne mogu realizirati, on samo kaže: ‘Majko, to ne možemo sada napraviti, u ovom ambijentu‘. A ja ga poslušam - smije se Zorica koja je upravo zahvaljujući Toniju prije nešto više od godinu dana postala baka djevojčice Natali.
- Uživam u svemu oko malene. Pravi sam baka-servis, super mi je što smo blizu, u kvartu, samo pet minuta mi treba da prošećem do njih. Malenu viđam svakodnevno, ona sada ima godinu dana i dva mjeseca, preslatka je, a počela je pomalo i pričati. Kako mene zove? Ja sam ‘ba-ba‘. Hoću li biti baba, baka ili nona? Mislim, baka - kaže Zorica, koju pitamo pokazuje li već njezina unuka da voli glazbu.
- Ima smisla za glazbu, ma sva djeca su slatka kad čuju glazbu. Teško je sada reći što će biti, ali vidim da ona odmah reagira na muziku, ljulja se u ritmu, sve to mi pratimo... Kad je nemirna, ja joj dođem, počnem joj pjevati, a ona se umiri, gleda u mene kao čudo i sluša me. Ne znam je li to zbog mene, ali jako voli kad joj se pjeva - raznježeno će Zorica.