Nova analiza podataka američke Agencije za zaštitu okoliša otkrila je kako kemikalije PFAS - poznate kao "forever chemichals" koje zauvijek ostaju u ljudskom organizmu - doprinose klimatskoj krizi budući da njihova proizvodnja uključuje emisiju štetnih stakleničkih plinova.

Posljednjih godina sve više znanstvenih istraživanja pokazalo je da su per- i polifluoralkilne tvari (PFAS) među najotrovnijim tvarima koje se mogu pronaći u potrošačkim proizvodima.

Novo izvješće EPA-e pokazuje da je jedno od najvećih američkih pogona za proizvodnju PFAS-a, tvornica Daikin u američkoj saveznoj državi Alabami, ujedno i drugi najveći proizvođač razornog stakleničkog plina HCFC-22, koji je oko 5000 puta štetniji od ugljičnog dioksida.

”Ovo je tužan, ali jasan pokazatelj kako su otrovne kemikalije i klimatske promjene povezane; proizvodnja kemikalija PFAS ne samo da šteti ljudima i okolišu, već oslobađa snažne stakleničke plinove, ubrzavajući klimatsku krizu ”, rekla je Erika Schreder, koautorica izvješća i znanstveni direktor za budućnost bez toksičnih tvari.

Kemikalija HCFC-22 zabranjena je diljem svijeta još od Montrealskog protokola, međunarodnog ugovora o okolišu iz 1987., budući da je izrazito razorna po ozonski omotač. Tvornica Daikin emitirala je 2019. više od 108 tisuća HCFC-22-što je ekvivalent oko 450 milijuna kilograma ugljičnog dioksida. Naime, rupa u Montrealskom sporazumu dozvoljava tvrtkama oslobađanje HCFC-22 kada se koriste kao međuprodukt pri proizvodnji drugih kemikalija, poput PFAS-a.

PFAS se primjenjuje u širokom raspon potrošačkih proizvoda, od kozmetike i odjeće do neprianjajućeg posuđa. Oni su također povezane s ozbiljnim zdravstvenim problemima poput raka, bolesti bubrega i jetre, urođenim manama, smanjenim imunitetom i drugim. Nekoliko je država zabranilo njihovu upotrebu u ambalaži za hranu, a zakoni koji će to učiniti na saveznoj razini uskoro bi trebali biti predstavljeni i u američkom Kongresu.

Europski parlament je 10. srpnja 2020. donio rezoluciju u kojoj je iznio svoje prioritete u pogledu predstojeće strategije održivosti za kemikalije. Zatražio je, među ostalim, da se ta strategija iskoristi za postizanje usklađenosti i sinergija između zakonodavstva o kemikalijama, sigurnosti i zdravlju na radu i povezanog zakonodavstva Unije, uključujući posebno i opće zakonodavstvo o proizvodima, zakonodavstvo o vodi, tlu i zraku, zakonodavstvo o izvorima onečišćenja, uključujući industrijska postrojenja, te zakonodavstvo o otpadu. Naglasio je da bi se strategija trebala temeljiti na čvrstim i ažuriranim znanstvenim dokazima, uzimajući u obzir rizik koji predstavljaju endokrini disruptori, opasne kemikalije u uvezenim proizvodima te kombinirani učinci različitih kemikalija i vrlo postojanih kemikalija.