Ona curica koja zna sve aute

Još uvijek se sjećam svojih odlazaka u vrtić. Baka bi me svako jutro uvela u autobus, a tamo bi me dočekao vozač Miško. Posjeli bi me na onaj mali stolić na kojem se prodaju karte kako bih što bolje vidjela van i počela je naša igra.

Miško bi mi pokazivao aute, govorio proizvođače i modele, a ja bih slušala i pamtila. Ubrzo su me svi u busu prepoznavali kao “onu curicu koja zna sve aute”, a ja bih se ponosno smješkala i pokušavala prije Miška prepoznati sljedeći auto na cesti. Imala sam 4 godine, bila jedna mala, sramežljive curica koja se držala za bakinu haljinu.

No, u tom autobusu, na tom “tronu” bila sam velika djevojčica koja zna sve.

Par godina kasnije pronašla sam svoj sljedeći tron. Vozača Miška zamijenila je učiteljica Dubravka, aute su zamijenile brojke i slova, no ono što je ostalo isto jest to da sam svaki dan imala priliku naučiti nešto novo od osobe koja je s ogromnom ljubavi dijelila to znanje. Nisu svi učitelji i profesor bili takvi, nisu ni svi predmeti bili jednako zanimljivi, no uvijek sam voljela školu i pokušavala naučiti još malo više.

Zadaće, testovi, referati, projekti – uvijek sam se nekako našla u centru skupljanja i dijeljenja znanja. Pomagala bih drugima s učenjem, objašnjavala im na neki “moj” drugačiji način, slavila s njima kad bi dobili dobru ocjenu, a moje skripte nasljeđivale bi mlađe generacije.

Kad ja nešto ne bih znala, obožavala sam činjenicu da je u društvu uvijek bio netko koga mogu pitati za pomoć. Tako se u meni zapalila jedna iskra koja tinja i danas - počela sam cijeniti i zavoljela sam mentore.

Aute i školske projekte u svom sam životu zamijenila kodiranjem i kolačima. Obožavam raditi torte i učiti o biskvitima, kremama i ukrašavanju slastica. Za mene su kodiranje i kuhanje dvije vrlo slične stvari. Ako su programi algoritmi s varijablama u memoriji, onda su recepti algoritmi s varijablama u frižideru.

S jedne strane, imala sam mnogo prijatelja i poznanika koji su tek završili fakultet i nisu mogli pronaći posao ili nisu zadovoljni trenutnim.

S druge strane, znala sam mnogo programera za koje mi se činilo da nemaju niti malo kreativnosti, a kojima sam bila beskrajno zahvalna jer su mene osobno učinili boljim programerkom. Uvidjevši to, poželjela sam pomoći i jednima i drugima. Tako se rodila ideja za blog koji spaja programiranje i kolače.

Osnovna ideja bloga, koji sam nazvala CodeWithCream, bila je privući ljude da počnu programirati tako što bi im se programiranje rastumačilo kroz neke druge već poznate koncepte. S druge strane, programerima sam željela pokazati da mogu biti kreativni - kroz kolače! A ako tko voli kolače, onda su to programeri.

Ali kao i mnoge inicijalne startup ideje, tako ni moj blog nikada nije uspio postati ono što sam si ja zamislila. No, postao je moje mjesto maštanja o svijetu u kakvom bih voljela živjeti. CodeWithCream tako je prerastao u dio mene, postao moj osobni brend, ideja boljeg svijeta koji sam poput ambasadora širila svima koje sam znala i upoznala: Radite stvari najbolje što možete i motivirajte druge na isto!

Iz pisanja bloga bacila sam se u akciju. Počela sam organizirati radionice pečenja kolača za programere, volontirala sam u organizaciji CodeClub gdje sam osnovnoškolce učila programiranju, a ubrzo sam dobila i ponudu da postanem ambasadorica za Women in Data Science i da dovedem WiDS konferenciju u Hrvatsku.

Sve to u život mi je dovelo puno novih ljudi, konferencija, prilika i, ono najbitnije - samopouzdanje - da na te prilike samouvjereno kažem “da”! Tako sam se našla tu gdje sam danas.

Iako sam Natašu Kapov upoznala koju godinu prije, igrom slučaja ona je postala moja prva “službena” mentorica. Srele smo se na jednoj konferenciji upravo u trenutku kad sam ja preispitivala svoju karijeru i tražila način da pronađem neki novi smjer u budućnosti. Osim pomoći oko konkretnih stvari, počele smo pričati općenito o mentoriranju, growth mindset-u i viziji toga da svaka osoba u svakom trenutku može pronaći mentora. Bio je to jedan od onih razgovora koji počne kao žeravica, a pretvori se u plamen.

Par mjeseci kasnije, Lora Pleško, Marina Grljušić, Nataša i ja, odlučile smo pokrenuti prvi besplatni volonterski mentorski program za IT zajednicu u Hrvatskoj. Iako smo sve postavile volonterski, agile je u nama, tako da je sve bilo posloženo startupovski.

Od ideje do pilot projekta, našeg MVP-a, trebala su nam tri mjeseca, a do lansiranja na tržište šest mjeseci. Kao i startupi i mi smo krenule od onoga što smo imale - nas četiri kao mentorice i velikom vizijom za budućnost. Danas, tri i pol godine kasnije, Mentoring Byte zajednica je 150 mentora koji su do sada imali priliku utjecati na živote preko 300 ljudi.

Hvala ti što si mi ovo omogućila - poruka je moje trenutne menteeice koja je već na polovici našeg sessiona ostvarila svoj cilj, a ja joj objašnjavam da sve zasluge pripadaju njenoj hrabrosti i upornosti.

Tako je malo potrebno da nekome promijenimo život na bolje, da im otvorimo “oči” - pogled na nešto, da ih motiviramo da ostvare ono najbolje od sebe, da im pomognemo da nešto nauče i poboljšaju život sebi i drugima, da podijelimo svoje znanje i ono najvažnije - iskustvo!

U zadnje tri i pol godine shvatila sam da svi mi nekome možemo biti vozač Miško, učiteljica Dubravka, Nataša ili Andrea - samo trebamo pogledati oko sebe i pronaći to malo sramežljivo dijete, prijatelje ili kolege koji jedva čekaju nešto naučiti.

Jl/Tomislav Botic