Prodavači domaćeg cvijeća gube bitku s trgovačkim centrima: 'Propast ćemo kao i videoteke'

- Ovo vam je posao u izumiranju, ova prodaja cvijeća za blagdan Svih svetih i Dušni dan. Još koju godinu i nestat ćemo kao i videoteke! Sjećate li se koji je to nekad biznis bio, na svakom je kantunu bila po jedna! A danas nitko ne zna ni što je to!

Eto, tako su nas, s tim riječima dočekali prodavači cvijeća, koncentrirani uglavnom na šibenskom pazaru. Nije među njima bilo neke gužve, a dijelom je, tvrde nam, razlog tome i što su Šibenčani malo lijeni, piše Šibenski.hr.

- Naši vam ljudi sve rade zadnji dan! Što ćete, nikome se ne žuri na groblje, sliježu ramenima, uz osmijeh.

- Alo, slušajte me, nije vam to razlog. Nego, umirovljenici kao i ja nemaju novaca, penzija je tek u petak, prvoga - objašnjava jedna bakica.

- A tko su šparići? - pitamo.

A na spomen trgovačkih centara roguše se prodavači:

- E, centri, oni su nas k vragu i dali. Tko će kupiti kod nas na ulici, i nositi pješke kući, kad oni nude komotnije i jeftinije. I odmah sve staviš u auto, zajedno sa svom ostalom hranom koju kupiš. Satrali su male trgovce po kvartovima, sada smo im mi došli pod zub!

A jedan od onih koji najbolje znaju kakvo je cvijeće nekad sjajan biznis bilo je i Krešimir Vrankulj, kojeg zatičemo ispred njegovih krizantema multiflora, iza kojeg je skoro 50 godina iskustva. Pola stoljeća živi s cvijećem i od cvijeća, on i njegova gospođa.

Uvozni lobi

- Sjajan je to bio biznis u onoj državi, jer nije bilo uvoza. Nego se prodavalo ono što si ima kod sebe, domaću robu. A sada je to borba s uvozom, konkurencijom, uvoznim lobijima. Odakle stiže cvijeće? A odakle ne stiže. Nizozemci su najveći trgovci cvijećem na svitu, ali ne stiže njihovo cvijeće samo otamo, oni imaju svoju proizvodnju na svim kontinentima. I imaju veliki lager, na koje stižu avioni i dovoze cvijeće sa svih strana. Ruže stižu iz južne Amerike, ovo s jedne, ono s druge strane svita. Ne možeš ih pobijediti, nema šanse. Ovo što mi imamo krizantema, to je još nešto malo što je ostalo od domaće proizvodnje, a ovo sve drugo što vidite da se prodaje, rezano, za vaze, ruže i ostalo, to vam je sve uvoz. Cvjećarstvo, flora, vam je postalo kruh s puno kora, veli Krešimir koji je radio u Institutu za jadranske kulture i melioraciju krša, bio je tamo dugi niz godina poslovođa, a u Šibeniku prodaje cvijeće otkako je otišao u penziji, pridružio se supruzi Stefaniji koja je još otprije, tamo od sredine devedesetih, držala plac s cvićem na šibenskom pazaru i imala svoje stalne mušterije - objašnjava.

- Znate kako je to bilo tamo 85. ili 86 godine, imao sam proizvodnju od jedno deset tisuća karanfila i ja bih to plasirao i za Mrtvi dan prodao u Karlovcu recimo jedno pet šest tisuća cvjetova. I za te sam novce mogao kupiti Stojadina! Eto, to vam je to! Pa vi sad vidite i usporedite! Danas ne da ne bih mogao kupiti auto, nego ne bih mogao ni motor, možda eventualno gumu od auta! U trgovačkom centru, na akciji!’ - prisjeća se Krešimir blagodati kojima je proizvođačima cvijeća davalo tržište bivše Jugoslavije koje je bilo ne samo puno veće, nego i zaštićeno od uvoza i strane robe.

Centri proizvodnje

- Plasiralo se cvijeće u Sloveniju, Ljubljanu, Zagreb, to je išlo jako dobro, i za ove dane, za Dan žena, i ostale dane i prigode u godini. Split i Kaštela bili su centar cvjećarske proizvodnje za cijelu bivšu Jugoslavije, tu su bili jaki proizvođači ‘Jadro’, poslije ‘Kaštelanski staklenici’. Imali su pored jake cvjećarske i jaku povrtlarsku proizvodnju, nema ni rasadnog materijala, mi smo samo na Institutu za jadranske kulture u Splitu proizvodili do četiri milijuna sadnica karanfila. E, sad računajte da svaka sadnica daje deset cvjetova, pa izračunajte koliko je to - objašnjava sugovornik.

Četrdeset milijuna karanfila za prodaju! Svake godine je sve to išlo iz Splita, priča moj sugovornik. Kao da je s propašću onog sustava, čiji je bio simbol, propao i on. Više ga nitko i ne traži! A prije, ne samo da je dobro išao crveni, kao krv proletera, koji se trošio na tone za razne partijske i druge obljetnice, nego i onaj žuti, bijeli, šareni. Danas – ništa! Od želje ti ga je vidjeti! Ponegdje se prodaje onaj niski, mini, ali onog visokog, rezanog, za vaze – nema nigdje. Ispao je iz mode! Postao je nepodoban. Jednostavno je ispao iz mode. Ne stavlja se više ni u bukete, ni u aranžmane, čak ni u pogrebne vijence! Postao je flora non grata!

- Nema ni proizvodnje karanfila, ostalo je kod nas u Splitu i Kaštelima, samo još nešto malo gerbera, nešto malo ruža, čajevki, za rezano cvijeće i to vam je to. Sve vam je iz Južne Amerike, priča nam Krešo. Kad mogu nogometaši u Hajduk stizati iz Argentine i Brazila, što ne bi i ruže!

- Čujte, ja sam samo spomenuo Institut, ali isto toliko vam je oko 40 milijuna cvjetova karanfila proizvodio i Jadro, to vam je znači 80 milijuna komada godišnje. I cijena je bila izvrsna! Skupo smo mi to prodavali. Ja mislim da su dva cvijeta bila marku! - Njemačku, e, a neće poštansku, upali smo mi u priču s našim Krešimirom dok istodobno pristiže mlada dama i izabire dva pitara. Jedan za 30 i jedan za 25 kuna. I galantno ostavlja pet kuna za kavu. Krešimir veli da ne treba, ali gospođa ne popušta - Popijte kavu, veli. Radije će kupiti ovdje, nego u trgovačkom centru, pa makar bilo i koju kunu skuplje. A cijene su takve da ima izbora za svakoga, od 15, preko 25, 30, pa do 50 i 60 kuna za pitar. Rezanog cvijeća, krizantema i gerbera, špina još uvijek nema u ponudi.

Zadovoljni prometom

Na stepenicama pazara zatičemo i gospođu Olgu Grubišić, s dva pitara. U Žaboriću živi, na vikendici, pa će na groblje teke ranije odnijeti cvijeće, a 1. studenog će doći, upaliti svijeću. Zapravo, sve ovisi o vremenu, jer ove godine za kraj tjedna zovu veliko zahlađenje i kišu, nakon dugog razdoblja toplog vremena i babljeg ljeta, koje se od Svetog Mihovila rasteglo kroz cijeli listopad i, evo, dočekalo studeni. Listopad, a ni jedan list još nije otpao.

A gospođa Renata Flajšman, iz Črešnjeva blizu Beretinca, kako je ona zadovoljna prodajom?

- Ja sam vam nezadovoljna samo time što moram sama raditi, pa mi je naporno. A prometom smo i ja i muž mi Davor zadovoljni jer nemamo velika očekivanja. U Šibeniku smo skoro kroz cijelu godinu, nudimo sve što sezonski proizvedemo na svom OPG-u i prilagođavamo se kupcima, veli nam Renata. U nje je dva bijela pitara krizantema izabrala i časna sestra Slavica, za grobove svojih preminulih sestara. Tu je do njih i Zdenka Sučić sa svojom robom iz Mirlović Zagore.

- Kako ide?

- Moglo bi i bolje. Svi hoće jeftinije. Ali, moja roba je domaća, bolja nego što je u trgovačkim centrima - kaže nam Zdenka.