'To što je Njemačka napravila za mene u tri godine, Hrvatska nije u prethodnih trideset!'

Godinama je radila loše plaćene poslove, nije si mogla priuštiti ni najosnovnije i gledala je kako joj vrijeme prolazi. A onda je odlučila kako joj je dosta svega: spakirala se i preselila u Njemačku. Tri godine poslije tamo živi, radi, sretna je i ne planira se vratiti u Hrvatsku.

Tako bi se ukratko mogle opisati tri posljednje godine života Marije Šimović (33) koja je do 2015. s roditeljima živjela u Pločama. Stalno je nešto radila, ali to su bili sezonski poslovi: bila je konobarica, čistila apartmane, brala mandarine, a bila je i sobarica na brodu. Na svim tim poslovima je situacija bila ista: plaća mala, prekovremeni i rad vikendom neplaćeni, nikakva prava... Šutjela je i radila jer nije mogla ništa učiniti.

- Cijelo sam vrijeme znala da trebam nešto promijeniti, ali sam to odgađala. Nadala sam se da će biti bolje i da će se odjednom pojaviti neki posao koji ću moći raditi cijele godine. Nije to moralo biti nešto fenomenalno, govorila sam samoj sebi, treba mi posao od kojega mogu živjeti. No, to se nije dogodilo - sjeća se Marija vremena prije 2015. godine. Živjela je s roditeljima. Plaća koju bi zaradila tijekom ljeta topila se zimi. Roditelji su joj umirovljenici, tako da im nije bilo lako preživljavati.

A onda je Mariji bilo dosta. Upoznala je obitelj koja je živjela u Bad Urachu, gradiću nedaleko od Stuttgarta. Oni su joj ponudili pomoć - mogla je prvo vrijeme besplatno živjeti kod njih dok ne stane na noge.

- Te godine, tri mjeseca prije nego što sam otišla, na snagu je stupila odredba prema kojoj Hrvatima za rad u Njemačkoj više ne treba radna dozvola. Moja je velika prednost činjenica da savršeno govorim jezik jer sam kao mala s roditeljima živjela u Njemačkoj. Tri mjeseca nakon dolaska u Bad Urach dobila sam prvi posao - priča Marija, koja je tada počela raditi u kafiću.

Bio je to posao kakav joj je u tom trenutku savršeno odgovarao - najbolji da upozna ljude u novoj sredini. To se i dogodilo: upoznala je prijatelje, ali i svoga sadašnjeg partnera Toma, s kojim živi.

- Nije mi bilo lako u prvo vrijeme. Kako bi i moglo biti kad sam iza sebe ostavila sve one koje sam poznavala i voljela? No, svi oni bili su mi potpora jer su znali da nema drugog rješenja. Nisam imala što izgubiti: imala sam 30 godina, nisam bila udana niti sam imala djece ili bilo kakvih drugih obveza. Mogla sam krenuti u bijeli svijet - dodaje Marija koja je nakon nekoliko mjeseci dala otkaz u kafiću.

Nakon toga je radila u lokalnom kinu, potom kao dostavljačica za jednu kurirsku tvrtku, a sada je vozač putnika za jednu ustanovu u Bad Urachu.

- Meni je na svim tim poslovima bilo dobro. U jednom slučaju bila sam zaposlena na određeno, pa sam nakon isteka ugovora morala tražiti drugi posao. Drugi sam put htjela veću plaću, pa sam tražila nešto novo. Ovdje je dobro to što čovjek, kad odluči naći novi posao, nema nekih velikih problema. Ja hoću raditi i zato sam bez problema našla posao - ističe Marija i dodaje kako je bruto satnica tih poslova bila od 10 do 14 eura, dok je za dostavu imala 19 eura.

Marija Šimović Facebook

Marija Šimović

Slobodna je bila vikendima i praznicima. Ako je radila te dane, za njih je bila plaćenija. Subota je donosila 25 posto više na njenu satnicu, a nedjelja i noćni rad 50 posto. Neoporezivo, kaže i dodaje kako onima koji žele doći raditi u Njemačku savjetuje da nauče jezik.

- Nije teško naučiti ako čovjek želi. Mislim da je jezik najlakše naučiti ako konobariš. Znam nekoliko djevojaka iz Rumunjske koje rade kao konobarice. Ne znaju savršeno jezik, ali su naučile dosta u samo nekoliko mjeseci. Znaju najvažnije. Mislim da je najvažnije, kada dođeš u drugu zemlju, ne sakrivati se, izaći, upoznati nove ljude - kaže Marija i dodaje kako smatra da nije dobro okružiti se samo svojim zemljacima. Iako je to utješno, nije dobro za učenje jezika.

Osim toga, tako se čovjek na neki način izolira od zajednice u koju je došao. Za nju, nakon tri godine, nema dvojbe je li postupila ispravno.

- Mislim da konačno živim. U Bad Urachu sam stvorila novi život. Mogu sebi priuštiti da s prijateljima odem na godišnji odmor, primjerice u Nizozemsku ili Portugal. Mogu si priuštiti avionske karte da odem posjetiti roditelje tri puta godišnje. Lani sam im kupila polovni automobil jer im je trebao. Radim jednako kao što sam i doma, a živim puno, puno bolje - kaže Marija i dodaje:

- Da, nedostaju mi roditelji i najbolja prijateljica, koja živi u Zagrebu, no redovno se čujemo i vidimo. Mislim da bi i njima bilo najbolje da dođu živjeti u Bad Urach, ali oni to ne žele. Za mene više nema povratka: planiram uvijek posjećivati ljude koje volim u Hrvatskoj, ali se tamo ne vraćam. Za mene tamo nema ničega. Evo, iskreno: to što je Njemačka kao zemlja napravila za mene, Hrvatska nikad nije - zaključuje Marija.