Velika Globusova lista

Video: Kraljevi domaće burze - 50 najbogatijih hrvatskih dioničara

Zagrebačka burza dijelom je u malezijskim rukama – investitor Zong Xin Yeap u njoj ima 19,98% vlasništva
Emil Tedeschi, Davor Lukšić, Jako Andabak
 Goran Mehkek / Darko Tomaš / Ronald Goršić / Hanza Media

Godinama je naslov Forbesove liste najbogatijih Hrvata bio “Todorić i ostali”, i doista je bilo tako. Agrokor nije imao konkurenciju, ni po zbirnoj vrijednosti dionica ni po korporativnom vlasništvu koncentriranom u rukama jedne osobe. Todorić je držao koncern u rukama, a osim što je bio najveći domaći dioničar, bio je, po vrijednosti dionica u svojem portfelju, i najbogatiji građanin Hrvatske, a u nekoliko navrata i regije.

Šokantan pad koncerna zato je bio dosad najbolja i najuvjerljivija, ali i relativno najbezbolnija lekcija sudionicima hrvatskog mladog tržišta kapitala. I u ovom slučaju neki su izgubili milijune u trenutku kad su dionice kompanija iz sastava koncerna postale papiri bez financijske podloge i danas se teško mire s posljedicama svoje investitorske pogreške. Ali da je izostala intervencija države, koja je sve do nekoliko mjeseci prije kraha bila potpuno nespremna reagirati, danas bi gubitnika bilo daleko više, a pitanje je i bi li se Hrvatska izvukla iz otpadne zone kreditnog rejtinga.

Nova ljestvica

Bez Todorića, s čileanskom obitelji Luksic (točnije, brački - Lukšić) na čelu nove Globusove ljestvice rađene i dalje po strogoj Forbesovoj metodologiji u financijskom laboratoriju Analogika našeg (nekad Forbesovog) suradnika Marija Gatare, i s francuskom obitelji Besnier na trećoj poziciji (Dukat/Lactalis) vrh popisa najjačih igrača na našem malom, lokalnom tržištu kapitala danas je internacionaliziraniji nego ikada. I pravi domaći igrači, poput Emila Tedeschija i Ante Vlahovića koji se čvrsto već godinama drže vrha ljestvice, povremeno se smjenjujući u redoslijedu, danas su vlasnici velikih internacionalnih biznisa.

Tedeschi je ove godine drugi, iza Davora Luksica, Vlahović četvrti, nakon Emmanuela Besniera. Sama Zagrebačka burza, uostalom, dijelom je u malezijskim rukama – malezijski investitor Zong Xin (Rex) Yeap u njoj ima 19,98 posto vlasništva (sam je na 74. mjestu ljestvice), navodno je htio i još, ali nakon kupovine prvog paketa nije se više javljao, radi preko posrednika Milana Horvata iz brokerske kuće Fima. Ne treba zaboraviti ni to da Zagrebačka burza u svojem vlasništvu ima Ljubljansku borzu.

Najjači dioničari nisu nužno i najbogatiji građani Hrvatske iako svi neupitno pripadaju toj grupi, ali poneko ime nedostaje, poput Branka Roglića koji svoju kompaniju nikada nije prepustio tržištu, a među kolegama slovi za “vjerojatno najbogatijeg hrvatskog građanina”. Oni su međutim reprezentativan uzorak uspješnog dijela hrvatske ekonomije. Opet ne cijele, jer tu se ne vide četiri najveće domaće kompanije - Ina, Zaba, PBZ i HT, nema Podravke, Končara, Ericssona-Tesle… Sve su to veliki korporacijski konglomerati u kojima je dioničarstvo usitnjeno, pa su vlasnici njihovih dionica danas u pravilu ispod granice pedeset najvećih.

Internacionalizacija

Dok su domaća imena poznata i odgovaraju stvarnosti, internacionalni dio ljestvice pokazuje udio u vlasništvu, ali ne uvijek i osobu kojoj se taj udio može pripisati.

”Smatraju me jednim od najbogatijih ljudi u državi, ali ja sam samo zaposlenik obitelji”, svojedobno se u jednom od rijetkih intervjua požalio Davor Luksic, koji je i danas prvi na ljestvici najbogatijih hrvatskih dioničara samo “po dužnosti”. Čileanska obitelj Luksic, jedna je od najbogatijih obitelji Latinske Amerike, godinama je na Forbesovim ljestvicama svjetskih milijardera. S imetkom od 14,6 milijardi dolara ove su godine na toj ljestvici na 74. mjestu, predstavljeni kao Iris Fontbona & family (Fontbona je udovica Andronica Luksica Abaroe, čileanskog magnata bračkih korijena, s ogromnim portfeljem temeljenim na rudarstvu i bankarskoj industriji), njihovo hrvatsko vlasništvo kojim upravlja Davor Luksic (tek jedan u dugom nizu budućih potencijalnih nasljednika obiteljskog bogatstva) još nije ”etažirano”. Davor Luksic, iako nesumnjivo jedan od najimućnijih stanovnika Zagreba, ne može sam unovčiti hrvatski dio vlasništva obitelji.

Priča francuske obitelji Besnier drukčija je utoliko što je Emmanuel Besnier, sa 7,6 milijardi dolara imetka osmi najbogatiji Francuz na Forbesovoj ovogodišnjoj ljestvici, sam doista i najveći pojedinačni dioničar Lactalisa, pa onda i Dukat možemo personalizirati, iako ni Besnier, kao ni Luksic, ne može sam kapitalizirati svoje vlasništvo u Dukatu jednostavnom prodajom dionica – one su Lactalisove, ne osobno njegove. Za razliku od Davora Luksica, Emmanuel Besnier ne upravlja hrvatskim dijelom obiteljske kompanije.

Uska lepeza biznisa

Čime se bave najbogatiji Hrvati ili, da budemo precizniji, u što svoj novac ulažu najveći hrvatski dioničari? Ljestvica pedeset najvećih otkriva izuzetno usku lepezu biznisa s turizmom, i hranom na čelu, uz usputne izlete prema financijama, što je karakteristika siromašnih ekonomija. Samo tri kompanije – Auto Hrvatska, Atlantska plovidba i Jadroplov potpuno iskaču iz tog profila. Atlanticu je hrana (kava, grickalice, dodaci sportskoj prehrani…) važan dio biznisa, uz posao s ljekarnama i distribuciju svjetskih brandova. Čak i Nenad Bakić, najvjerniji investitor u domaće dionice (46. na ljestvici), uz Varteks po kojemu je danas najprepoznatljiviji, i teškoindustrijske ”klasike” poput Dalekovoda i Đure Đakovića, u svojem portfelju čuva Kutjevo, Zvečevo i Lošinjsku plovidbu.

Koji su sektori na ljestvici podzastupljeni? Prije svega bankarski, jer dioničara je u bankama velik broj, a top bankari svoje su menadžerske bonuse osigurali raspršenim ulagačkim portfeljima. Njihovi su portfelji često nevidljivi, skriveni iza skrbničkih računa ili, ako su vidljivi, odstupaju od stvarnog stanja ”na terenu”. Dugogodišnji najjači hrvatski bankar Franjo Luković tako je na iskazanoj ljestvici najvećih tek na 53. mjestu, iza Stefana Gaviolija iz Istarske kreditne banke koji je najviše pozicionirani bankar na ljestvici.

Od svih hrvatskih dioničara, njih čak 16,56 posto skriveno je iza skrbničkih računa čiji vlasnici nisu poznati javnosti. Država u svojim rukama još drži 19,74 posto dionica, što je znak da tržište kapitala ne diše punim plućima. Slobodno se i transparentno trguje sa 63,01 posto privatnih dionica, što je na malom tržištu kapitala kao što je hrvatsko prilično škrt postotak, znak da se tržište još nije oporavilo od razočaranja koje je stiglo s velikom krizom 2009.

Sve po starom

Mogu li se na ovoj ljestvici iščitati trendovi budućnosti? Teško, osim ako kao permanentan trend koji sigurno vodi prema vrhu ne prepoznamo kvalitetno upravljanje kompanijom ili osobnim vlasničkim portfeljem. Upravo pogrešan način upravljanja pokazao se kritičnom točkom na kojoj je pao Agrokor (Todorić je znao izgraditi vrhunski pogon i podići kvalitetu proizvoda, ali upravljanje financijama koncerna ostalo je zaleđeno u gabaritima male obiteljske tvrtke). Industrije budućnosti, u kojima se nekoliko hrvatskih kompanija već pokazalo s globalno prepoznatljivim proizvodima, zasad su u privatnim rukama, daleko od tržišta kapitala, pa ih je zato teško vrednovati. Mate Rimac po nekim bi procjenama vrijednosti njegovih Rimac Automobila koje su napravljene za potrebe velikih inozemnih ulagača danas već mogao biti blizu vrha ljestvice, ako bi se kompanija izlistala na burzi. Ideja za takvu akciju postoji, ali realizacija je daleko, pa je i Rimac daleko od ovakve vrste ljestvica.

Je li nas netko iznenadio? Nije, ako u iznenađenja ne računamo potpuni, ali ipak dvije godine stari nestanak obitelji Todorić. Je li nas tko razočarao? Zapravo i ne. Jesmo li dobili kojeg novog mecenu? Nažalost, nismo, i to je zapravo najhladnija točka domaćeg tržišta kapitala, na kojoj možemo iščitati i nedostatak društvene osjetljivosti naše nove elite i pogrešno koordiniranu državnu poreznu politiku koja, neosjetljiva na mehanizme tržišta, ne daje manevarski prostor bogatim građanima da dio svojeg kapitala, umjesto da ga jednostavno putem poreza prepuste državi na upravljanje, angažiraju na društveno korisnim projektima po vlastitom izboru. Ante Vlahović s Adrisovom zakladom i Nenad Bakić s vlastitom sigurno nisu jedini koji su novac (Vlahović korporativni, Bakić vlastiti) odlučili usmjeriti prema zajednici, postoji još nekoliko “namjerno tihih partnera”, ali hrvatski “magnati” zasad, u pravilu, svoj novac najviše vole trošiti sami.

Tekst je u potpunosti preuzet iz novog broja Globusa

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 22:19