Novi oligarsi

Je li 'upravljana pravda' doista bolja od nikakve?

U maloj Hrvatskoj tranzicijska evolucija se događa sporo, “oligarsi” iz Putinove definicije, oni koji koriste bliskost s vlašću da se domognu superprofita, ovdje žive dobro
Obitelj Todorić
 Bruno Konjević / CROPIX

Proteklo je već desetak dana od Financial Timesova razgovora s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, zanimljivog najviše zbog Putinove poslovične škrtosti prema zapadnim medijima (i medijima uopće), ali i zbog izjave da je “liberalizam politički mrtav” (ne brinite, nije). Branko Milanović, bivši šef analitike u Svjetskoj banci i jedan od vodećih svjetskih eksperata za područje nejednakosti, na svojem je blogu ”globalinequality” registrirao još jednu Putinu važnu temu: međusobni odnos države i “oligarha”.

Sam Putin ustvrdio je FT-u da je vrijeme oligarha prošlost. “Više ih nemamo”, rekao je. Ponudio je i svoju definiciju oligarha: “To su oni koji koriste svoju bliskost s vlašću kako bi se domogli superprofita”. Po Putinu, u Rusiji danas postoje velike kompanije, privatne i one u čijem vlasništvu sudjeluje država. On, međutim, kaže da ne zna “ni za jedan slučaj u kojemu bi neka velika kompanija dobila povlašteni status zato što je bila povezana s vlašću”. Ako tako kaže Putin, tko smo mi da ustvrdimo drukčije. U maloj Hrvatskoj tranzicijska evolucija se, međutim, događa sporo, “oligarsi” iz Putinove definicije zato ovdje žive dobro, ali nesigurno. Osim rijetkih, kratkoga su roka. Nitko od njih, doduše, nije stigao zgrnuti milijarde.

Rodom Beograđanin, Branko Milanović dobro razumije dušu tranzicijskog oligarha. “Rusija je možda zemlja kojom upravljaju banditi”, citira Milanović Mancura Olsona, jednog od prvih američkih stručnjaka za institucionalnu ekonomiju i njenu isprepletenost s društvom i politikom, isto se, međutim, od ranih devedesetih govori i za zemlje s ex-YU područja, zapravo za cijeli Balkan, a nerijetko i za čitavu tranzicijsku polovicu EU, možda s izuzetkom Češke. Po Milanovićevoj klasifikaciji, gdje oligarhe dijeli u dvije podvrste, današnji Putinovi oligarsi su “milijarderi koji služe naciji u prešutnom sporazumu s državom”. Oni se mogu smatrati privremenim čuvarima bogatstva. Jednom kada izgube podršku režima, ostat će bez imovine, najčešće u dubioznim pravnim procesima, ili će, pokaže li se potreba, biti jednostavno zatvoreni.

Nama u Hrvatskoj to je dobro poznato. Remetinec je jedno vrijeme bio popunjen prvim ešalonom hrvatske ekonomije. Neki su proglašeni krivima, neki nisu, značajan broj procesa protegao se na više od desetljeća.

Izvorna vrsta oligarha, piše Milanović, oligarsi su “Jeljcinova tipa”, iz vremena kada je sam pojam imao drukčije, opipljivije značenje. Ti su oligarsi posjedovali državu, vlast je postojala jedino uz njihovu privolu. Bili su na vrhuncu moći 1996. kada su Borisa Jeljcina pogurali u osvajanju vlasti u Rusiji. Takvih oligarha u Hrvatskoj nema. Čak i Ivica Todorić, nekada najveći i najutjecajniji među najvećima i najutjecajnijima u regiji, malo je mogao reći kada se krojio vrh države. Ostali, kao Franjo Luković (Zaba), Božo Prka (iako je u PBZ stigao iz politike), Ante Vlahović (Adris), Emil Tedeschi (Atlantic), Dragutin Drk (Vindija), pa i Željko Čović, kao “čovjek koji je prodao Plivu Amerikancima”, otpočetka su bili bliži zapadnom modelu menadžera nego tajkunima tranzicijskog istoka. Serija Podravkinih šefova (pali su kada su se previše zaigrali) primakla se, nakon Todorića, najbliže putinovskom modelu oligarha iz Milanovićeve klasifikacije, ali ipak nisu uspjeli preuzeti kompaniju. Branko Milanović je politički pesimist (on bi rekao - realist), pa zaključuje da značajan dio svijeta danas može birati samo između dvije vrste sustava - između kleptokracije koja je nastala na različitim osnovama (ovisi o zemlji i političkom sustavu) i anarhije. U posljednje vrijeme tom je izboru dodan još element od države kontroliranog bogaćenja. Nije nikakvo iznenađenje da će većina ljudi izabrati stabilnost radije od kaosa, a predvidljivo nasilje prije od onog nepredvidljivog. Jednako tako većina će “upravljanu pravdu” prihvatiti prije nego nikakvu. Mi, primjerice, tu možemo tražiti porijeklo Živog zida, pernarovaca, Mislava Kolakušića, Dalije Orešković, Mosta.

U svojem osvrtu na Putina, pa onda i na kolegu sa Sveučilišta New York Branka Milanovića, nobelovac Paul Krugman u seriji je tvitova ukazao na povijesni kontinuitet kleptokratskih i nasilnih režima. Po njemu, “stabilna kleptokracija” bila je “gotovo pa definicija” civilizacije sve do industrijske revolucije s kraja 18. i početka 19. stoljeća.

Rimskim Carstvom upravljala je izrabljivačka elita, kojoj je sva moć imperija bila podređena, ali postojala su pravila, postojala je stabilnost, a društvo se čak i plebsu činilo bogatijim nego bilo koje od onih koja su uslijedila kasnije, sve do kraja 17. stoljeća. Početak srednjeg vijeka označen je strmim padom u nestabilnu kleptokraciju, iako, piše Krugman, “barbari vjerojatno nisu bili pohlepniji od rimskih senatora, jedino niste mogli unaprijed znati koji će vam od njih oteti ovogodišnju žetvu”.

Za razliku od onih “nestabilnih”, piše Krugman, kleptokrati koji su usvojili određena pravila (poput rimskih) ponekad se okreću društveno korisnim akcijama, imaju dobar ukus, postaju mecene umjetnicima. Nerijetko će razviti učinkovitu propagandnu mašineriju koja će upravo njihovu vlast predstaviti kao “od Boga blagoslovljenu” ili jednostavno - jedinu dobru za građane.

Takve poznajemo, oni su najopasniji.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 05:19