Uz ovako dosadnu kampanju ne gine nam uspon komičara

Dok pomalo i, iskreno rečeno, poprilično površno pratim najdosadniju kampanju u hrvatskoj demokratskoj povijesti, ovu za Europski parlament, čini mi se da se nešto suštinski mora promijeniti na hrvatskoj političkoj sceni kako bi na bilo koji način počela korespondirati s onim što je doista zanimljivo hrvatskim građanima. Ljudi moji, uz ovakve likove u hrvatskoj politici prijeti nam dosta ozbiljna opasnost da umremo od dosade.

Stoga imam vrlo jednostavnu prognozu: u nekim od sljedećih izbornih ciklusa u političkom životu počet će nam se događati – komedijaši. To je, uostalom svjetski trend koji će se samo ponoviti u Hrvatskoj. Ovakvo strašno dosađivanje mora doživjeti reakciju.

S obzirom na to da od naših ‘ozbiljnih’ političara nemamo nekih vidljivih reformskih koristi, evo pozivam hrvatske stand up komičare, ostale profesionalne zabavljače pa i cirkuske klaunove da se počnu baviti političkim radom i jednostavno prijave na izbore kao bi nas barem donekle zabavili. Uostalom, sasvim ozbiljno mislim da bi, recimo, Rene Bitorajac, Tarik Filipović pa čak i onaj News Barov Borna Sor s lakoćom došetali do neke fotelje u gradskim skupštinama ili nacionalnom parlamentu. Kad bi Rene, Tarik ili Borna napravili dovoljno ozbiljne face i pravilno dozirano s govornica zagovarali ridikulozne promjene, u osnovi bi radili isto što i neki naši vrlo poznati politički profesionalci, ali bi sigurno lakše stizali do vrlo zavidne razine političke popularnosti. Kod nas su čak i notorni populisti iz Živog zida toliko dosadni, neprepoznatljivi i općenito bezvezni da za razliku od drugih zemalja ne mogu kanalizirati ogromno nezadovoljstvo političkim mainstreamom. Šteta. Jer svako nezadovoljstvo sa sobom nosi i tračak nade; potencijal promjena, pozitivne prilagodbe.

Čak je pomalo čudno da recentna hrvatska politička povijest nije iznjedrila nekog komedijaša kao velikana hrvatske političke scene. Je li kod nas političko-ekonomska klima ipak nešto zdravija nego u zemljama gdje su demokratski procesi u prvi plan gurnuli prave komedijaše na mjesta ‘ozbiljnih’ političara?

Kako to da se nama još nije dogodio jedan užasni Beppe Grilo koji je cirkusiranjem mobilizirao veliki dio talijanskog biračkog tijela, a javne skupove pretvorio u interaktivne performanse? “Mi smo kao novi Woodstock, ali su ovaj put ovisnici o drogi i kurvini sinovi na drugoj strani”, uzvikivao je Grillo davno na okupljanju pokreta Pet zvijezda u Bolonji dok mu je masa u znak podrške dizala srednji prst. Nije teško tako nešto zamisliti u Zagrebu, zar ne?

Jesmo li ipak nešto odgovorniji kad je u pitanju vlastita budućnost nego Ukrajinci koji su, eto, za predsjednika izabrali TV komičara Zelenskog ili pak Gvatemalci koji su, ima tome koju godinu, komedijašu Moralesu dali 67,4 posto glasova? Jesmo li zaista odmjereniji od Brazilaca koji su također prije nekoliko godina na izborima poručiti da im je klaun Tiririca najpoželjniji kongresmen?

Ne želim reći da bi bilo dobro da se u Hrvatskoj dogodi da makar na lokalnoj razini prođe netko poput Ljubiše Preletačevića Belog koji je pomeo na izborima u srpskom Mladenovcu s izmišljenom strankom, sloganom “Sarmu probo nisi” i imenom liste “Beli – samo jako”. Beli je, podsjetio bih, bio konj s kojim je Preletačević obilazio birače. Vjerujem da svima ozbiljnima ne treba objašnjavati kako je sigurno da Hrvatska ne bi imala baš nikakvih koristi od zapadnobalkanske verzije Nebojše Prilepka (pravo ime Ljubiše Preletačevića).

Ponavljam: pitam se jednostavno kako je moguće da trpimo svu tu pustu izbornu dosadu u kojoj su reprezentativni primjer predizbornih zanimljivosti to što, primjerice, Bruna Esih glorificira pad jednog marionetskog naci režima dok Gordan Maras zaziva minimalne plaće po europskim standardima a da tu tezu na bilo koji način ne može povezati s hrvatskom realnošću? Izuzmemo li te minijaturne burleske koje nemaju veze s empirijom, mi smo, ponavljam, pustili da nam neviđeno i doista neviđeno dosađuju. A u takvoj atmosferi, bojim se, šanse za bilo kakvu političko-ekonomsku transformaciju zemlje su minimalne.

Iako su komedijaši na vlasti ekstremno opasni jer svojom retorikom već u izbornoj utrci predodređuju atmosferu u kojoj bi se trebale donositi krupne i ozbiljne državničke odluke, ti ljudi (uspješni komičari u političkim utrkama) barem su konkretni živući dokaz da nešto nije u redu. Od atmosfere volje za promjene, puno je gori sveprisutni osjećaj da nešto nije u redu, pogotovo gledano kroz prizmu dugoročne održivosti, a da to nitko ne političkoj sceni ne artikulira. Barem kroz oblike ridikuliziranog revolta.

Ukratko, nadam se da se niti u jednom od hrvatskih gradova neće pobijediti nitko poput islandskog budalaša/komičara Jona Gnarra koji se na izborima zalagao za besplatne ručnike na javnim plivalištima u Reykjaviku. Stranku je nazvao “Najbolja partija”, pobijedio na izborima, a građani još čekaju besplatne ručnike. No, bilo bi dobro da postojećem establishmentu barem malo u izbornoj utrci priprijete pravi komedijaši čisto da se razotkrije ispraznost aktualne političke ponude.

Ne očekujem da nam se može dogoditi neki komičarski genij, ali daj barem da nas netko malo razbudi.