Ako uzmemo da je Zakon o mirovinskom osiguranju (NN 102/98) prvi hrvatski zakon koji je još 1999. godine predvidio mirovinsko osiguranje s tri stupa te stvorio preduvjete osnivanja mirovinskih fondova drugog i trećeg stupa 2002. godine, možemo reći da je prošlo 20 godina otkako smo postavili prve temelje novog mirovinskog sustava. Danas, 20 godina poslije, ključno je pitanje što smo naučili i koliko smo daleko došli u ključnoj nacionalnoj reformi?
I nakon 20 godina od tog prvog hrvatskog Zakona koji je predvidio individualiziranje mirovinske štednje kao rješenje za dugoročnu održivost sustava, ostali su vrijediti isti oni argumenti zbog kojih se krenulo u osnivanje drugog i trećeg mirovinskog stupa odnosno u pokretanje obvezne i dobrovoljne privatne mirovinske štednje hrvatskih građana.
Pogoršana slika
S obzirom na to da se i nakon 20 godina demografska slika društva dodatno pogoršala, postalo je još jasnije kako je prvi stup međugeneracijske solidarnosti još slabiji jamac sigurne isplate kvalitetnih mirovina u budućnosti nego što je to bio prije 20 godina i nego što je danas. Da tijekom svog postojanja hrvatski fondovi drugog stupa nisu akumulirali više od 100 milijardi kuna, što iznosi više od četvrtine nacionalnog BDP-a, priča o realnoj visini mirovina na vremenskom horizontu 2030. - 2050. bila bi puno pesimističnija. Ovako imamo mirovinsku štednju u zemlji čiji javni sektor nikad nije uspijevao ništa uštedjeti, pa tako niti u mirovinskom sustavu.
Uzrok problema u mirovinskom sustavu isti je i nakon 20 godina, kao i 1999. godine – prvi stup međugeneracijske solidarnosti koji bi trebao financirati mirovine iz mirovinskih doprinosa zaposlenika davno je bankrotirao te se mora financirati iz proračuna odnosno iz poreza. Drugim riječima, svaki zaposlenik u Hrvatskoj uzdržava današnje umirovljenike tako što uplaćuje mirovinske doprinose te im to još za mirovinu nadoplaćuje kroz poreze jer se pokazalo da sami mirovinski doprinosi nisu dovoljni za preživljavanje hrvatskih umirovljenika. Ubuduće će se situacija u prvom mirovinskom stupu međugeneracijske solidarnosti dodatno pogoršavati jer hrvatsko društvo postaje starije; povećava se broj penzionera te je jedino logično da se budući umirovljenici pobrinu sami za sebe u svojoj umirovljeničkoj budućnosti kroz individualnu mirovinsku štednju u mirovinskim fondovima.
Danas, 20 godina nakon prvog hrvatskog zakona koji je postavio osnove da se zaposlenici sami pobrinu za svoju budućnost, ostaje pitanje zbog čega mirovinska reforma nije nastavila tamo gdje je stala, a to je povećavanje izdvajanja u obvezne mirovinske fondove drugog stupa kako bi se osigurala veća realna mirovina iz drugog stupa. Ne radi se o velikoj filozofiji. Trenutačno hrvatski zaposlenici i poslodavci izdvajaju ukupno 20 posto za mirovine, a od toga 5 postotnih poena ide u fondove drugog stupa odnosno u štednju za budućnost. Povećanje na 10 posto nikad se nije dogodilo iako je bilo planirano. Razlog za to vrlo je prozaičan: svih ovih 20 godina državne financije nisu bile dovoljno stabilne da bi si mogli priuštiti povećanje izdvajanja za drugi mirovinski stup za 5 postotnih poena, a i pored toga porezno opterećenje, podjednako građana i kompanija, bilo je preveliko da bi mogli preuzeti dodatni teret financiranja sigurne starosti. Proračunska rupa od 16 do 18 milijardi kuna u prvom mirovinskom stupu nepremostiv je problem ako imate pad ili stagnaciju BDP-a, rast duga i značajni proračunski deficit.
Zapravo su se tek u ovoj 2019. godini odnosno čak 20 godina od prvog Zakona koji je predvidio individualiziranje mirovinske štednje realno stekli uvjeti za nastavak mirovinske reforme kroz povećanje izdvajanja u obvezatne fondove drugog mirovinskog stupa. U prvom redu to je napokon moguće zbog krugova poreznih reformi koje je provodio ministar financija i novi potpredsjednik Vlade Zdravko Marić. Te porezne reforme donijele su s jedne strane porezno rasterećenje i bolje punjenje proračuna te smo prvi put počeli bilježiti suficite. Zahvaljujući boljem upravljanju javnim financijama kao i rastu BDP-a, popravljen je kreditni rejting zemlje, a zahvaljujući akomodirajućoj politici Europske središnje banke Hrvatska se susreće s povijesno gledano najpovoljnijim uvjetima zaduživanja. Možda je čak moguće da do kraja godine Hrvatska napravi prvo izdanje na koje uopće neće plaćati kamate.
Pa ipak, iako napokon imamo realnu priliku za nastavak mirovinske reforme jer više nismo toliko stisnuti lošim javnim financijama, u Hrvatskoj kao da nedostaje nešto više koncentracije za nastavak mirovinske reforme. Fokus se, naime, gubi kroz stalne priče o mogućem budućem dramatičnom gubitku za hrvatski proračun zbog smanjenja izdvajanja za 1. mirovinski stup, a pri tome se ne vodi računa o tri važne hipoteze:
Prvo, smanjenje izdvajanja za prvi stup ne mora biti jednako povećanju davanja u drugi, a i taj budući ‘gubitak’ za proračun može se nadoknaditi kroz niz reformskih procesa u javnoj upravi.
Drugo, u potpunosti se podcjenjuje potencijal rasta temeljen na investicijama koje ne dolaze iz inozemstva ili zaduživanja nego iz nacionalne štednje iako ekonomska znanost ukazuje kako je najrobusniji i održivi rast pojedinim nacionalnim ekonomijama dolazio upravo u razdobljima kad se u tim ekonomijama investiralo iz štednje. A mirovinski fondovi dokazali su kako su u Hrvatskoj najbolji mehanizam akumuliranja štednje.
Treće i ključno; prvi mirovinski stup ionako ne može izgubiti što neće niti zaraditi na doprinosima. U projekcijama gubitaka čini se logička greška. To što neće ići u proračun, ići će direktno u individualnu štednju građana.
Promo kampanja
No, čak i ako zaboravio na ta tri previda, sve se više čini kako je puno toga u našoj društvenoj psihologiji, u naučenom odnosu prema raznim pitanjima, pa tako i prema problematici štednje za starost.
Sve se više stoga otvara i pitanje je li potrebno provesti širu javnu kampanju, prvo osvješćivanja pa zatim i detaljnije edukacije o nužnosti štednje za starost. Pri tome bi trebalo slijediti jednostavne primjere zemalja koje su se dokazale kao ekstremno uspješne u akumuliranje štednje.
Iako je u Hrvatskoj vjerojatno dosta teško kopirati singapurska rješenja sigurno nikome nije dvojbeno da je Singapur jedna od najuspješnijih svjetskih ekonomija te da njihov štedni Central Provident Fond (CPF) osigurava kvalitetna rješenja za stambene, zdravstvene i penzione potrebe Singapuraca. Isto tako, vjerojatno je nemoguće uzeti trenutačna singapurska rješenja i kopirati ih u Hrvatskoj. I sami su Singapurci kroz godine mijenjali obligatorne modele individualne štednje građana; povećavali su i smanjivali obvezna izdvajanja građana i kompanija ovisno o ekonomsko-političkim prilikama. Singapur je živi dokaz da je štednja ta koja je konstanta, a sve ostalo oko tog temeljnog principa se prilagođavalo i moderniziralo.
Važno iskustvo
Stoga bi možda najbolje bilo najbolje kopirati singapurski mentalni sklop koje predefinira individualni i nacionalni odnos prema štednji kao osnovi buduće sigurnosti.
U CPF-u Singapurci individualno izdvajaju 20 posto primanja, a poslodavac im je dužan uplatiti još 17 posto. Pa ipak Nielsenovo istraživanje u Singapuru pokazalo je kako je samo 35 posto Singapuraca zadovoljno iznosom koji izdvajaju za sigurnu starost. Izdvajaju u prosjeku 1146 dolara mjesečno, a procjenjuju da bi bilo dobro izdvajati 3314 dolara mjesečno. Pri ovome čak 67 posto Singapuraca izjavljuje kako se boje da će nadživjeti svoje ušteđevine za penziju, a vrlo sličan postotak (66 posto) mladih također procjenjuje kako će morati potpomagati roditeljima kad odu u penziju iako ih se 60 posto boji da to neće moći. I mladi i stari Singapurci boje se za penziju.
U tom istraživanju iz prošle godine možda najviše iznenađuje kako su mladi Singapurci toliko štedno osviješteni da smatraju kako bi njihovi roditelji trebali manje trošiti na njih i njihovo obrazovanje jer bi im bilo pametnije da štede za penziju.
Da su hrvatski građani na mjestu Singapuraca, vjerojatno uopće ne bi bili zabrinuti, pogotovo jer je ugledni Mercer indeks zadnjih godina ocjenjivao singapurski mirovinski sustav kao najbolji po pitanju održivosti u Aziju te jedan od desetak najboljih u svijetu.
Puno toga ćemo riješiti ako postanemo barem 50 posto zabrinuti kao uspješni Singapurci.
Ako živite u Hrvatskoj i trenutačno imate oko 50 godina te zarađujete natprosječno, recimo oko 10 tisuća kuna mjesečno, i odete sa 65 godina u mirovinu nakon 42 godine staža, onda ćete iz prvog stupa kako sada stvari stoje dobiti 4412 kuna mirovine, a iz drugog stupa lijepih 2305 kuna. Prema stopama izdvajanja za prvi odnosno drugi stup, ispast će da vam se puno više isplatilo štedjeti u drugom stupu nego vjerovati u međugeneracijsku solidarnost. A zamislite tek da ste u individualnu štednju izdvajali kao Singapurci.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....