Tvrdoglave činjenice

Prebojavanje čestica: najprofitabilniji biznis u Republici Hrvatskoj

Posebno je neshvatljiva nezainteresiranost države da tu eksploataciju javnog resursa adekvatno porezno tretira
Arhivska fotografija
 Hanza Media

Romantična je i često ponavljana teza kako su ljudi najvrjedniji resurs koji Hrvatska ima. Ipak, ako smo išta naučili iz imovinskih afera koje su proteklih tjedana potresale ministre Vlade Andreja Plenkovića, onda je to spoznaja da su najvrjedniji hrvatski resurs - kvadrati. Stambeni kvadrati, poslovni kvadrati, turističko i poljoprivredno zemljište, pomorsko dobro i šumsko gospodarstvo... to je vrijednost za koju se valja oznojiti. I nema tu ništa sporno. Stavimo li sve mistifikacije na stranu, koje su to kompetitivne prednosti Hrvatske nad drugim nacijama, koji su to specifični asseti koje ova zemlja posjeduje, a druge - barem u širom okruženju - nemaju? Rudnim bogatstvima Hrvatska ne obiluje, obradive zemlje ima, ali realno bitno manje od - primjerice - Mađarske. Ima i šume, no ne kao Austrija. Vode ima jako puno, no ima i BiH. Kulturno-povijesna dobra? Jeste li ikad bili u Italiji?

Ova analiza mogla bi se nastaviti u više smjerova, no njezin neumitni zaključak svaki put će kao najvažniji, jedinstveni i ireplikabilni resurs Hrvatske istaknuti njezinu obalu. Pojednostavljeno rečeno, nema puno država koje imaju izlaz na toplo more, a pritom ima vrlo malo onih s toliko razvedenom obalom. Još jednostavnije rečeno, ako se prostorna pozicija famoznog “prvog reda do mora” može smatrati resursom, onda je Hrvatska njime bogata zemlja. U omjeru veličine svog ukupnog teritorija i broja stanovnika, među najbogatijima na svijetu. No, kako upravljamo tim svojim resursom? Sve prihvaćenija mantra u hrvatskom javnom prostoru jest da je “turizam hrvatska nafta”. Ipak, ta je tvrdnja duboko pogrešna. Proizvodnja ugljikovodika tehnološki je kompliciran, ali iznimno profitabilan biznis koji donosi ogromne prihode koji su - u pojedinim slučajevima - omogućili nezapamćen društveni razvoj država koje su rezervama raspolagale. Turizam je - to je općepoznato - iznimno niskoprofitabilna ekonomska grana, koja omogućava u najboljem slučaju stvaranje osrednje plaćenih i nisko obrazovanih radnih mjesta. Turizam jest forma monetizacije prostora, ali pozicionirana tek na kraju lanca vrijednosti.

Najprofitabilniji dio tog lanca - kao u naftnoj industriji - nalazi se na njegovu početku, kod onih koji resurs otkriju i privedu ga gospodarskom korištenju. No, ovdje to ne rade inženjeri i geolozi sa seizmičkim mjerenjima i bušačkim garniturama, već je ključno oruđe olovka u rukama lokalnih političara i politički imenovanih birokrata. Svaki put kad na šarenom kolažu generalnog urbanističkog plana neke od stotina jadranskih općina jedna od tih točkica promijeni boju, netko - metaforički - otkrije naftu. Bez ikakva naročitog rada, truda, pa čak i značajnijeg rizika, vlasnik te “točkice” postaje milijunaš, a najveći i najvrjedniji nacionalni neobnovljivi resurs smanjen je za komadić. Pa se onda pitanje zapravo samo nameće: je li primjereno da se odluke o tako važnom resursu donose na takav način? Sustav prostornoplanskog upravljanja u Hrvatskoj je ustrojen tako da otvara mogućnost za netransparentnosti i manipulacije. Administrativna razmrvljenost osigurava da se do političkog mandata za donošenje odluka o raspolaganju golemim količinama prostora dolazi sa svega nekoliko stotina glasova, a sekundarni nadzor kroz funkcije Ministarstva graditeljstva oslabljen je potpunom kontrolom koju politika ima nad profesionalnom državnom upravom. Međudjelovanje tih dvaju faktora stvara idealne uvjete za bujanje klijentelizma i situacija kojih smo se tijekom godina nagledali od istarskih Bala do bračkih Nerežišća. “Prenamjena prostora” najprofitabilnija je djelatnost u Hrvatskoj danas, a osim činjenice da se odvija u okvirima potpune netransparentnosti i raširenog pogodovanja, posebno je neshvatljiva nezainteresiranost države da tu eksploataciju javnog resursa adekvatno porezno tretira.

Opet je primjenjiva usporedba s naftom. Naftne kompanije koje trenutno tragaju za novim rezervama ugljikovodika u Slavoniji uložit će desetke milijuna dolara, bez ikakve garancije da će taj resurs i otkriti. A ako ga nađu, nakon što vrate svoja inicijalna ulaganja u potragu, 55 posto svega što proizvedu morat će prepustiti Republici Hrvatskoj. A vlasnik nekog otočnog obalnog pašnjaka, nakon što lokalni načelnik tu njegovu česticu pozlati statusom građevinskog zemljišta, tu će nekretninu adekvatno i unovčiti na tržištu, pa onda u javne financije na temelju poreza na promet nekretninama proslijediti punih tri posto zarađenog (!?).

Moguće rješenje ove diskrepancije vjerojatno bi se s vremenom moglo pronaći kroz sustav poreza na nekretnine, no za njegovo uvođenje ne postoji ni politička volja, ni podrška birača. Sada je i jasno zašto. Uvođenje čišćih računa onemogućilo bi praksu socijalizacije obveza i privatizacije koristi, a to je značajnom broju građana ipak neprihvatljivo. Valjda računaju kako će, prije ili poslije, i njihova čestica promijeniti boju...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
03. studeni 2024 16:01