Nesavršenosti meritokracije; kompetitivnost školovanih meritokrata pojačava društveni jaz

Gledajući ovo naše društvo u kojem sindikati izvode neodgovornu javnu predstavu kojom predodređuju budućnost mirovinskog sustava, nekako se možemo tješiti ponajprije time da ionako tim referendumskim igrokazom neće srušiti osnove dobro dizajniranog reformskog projekta koji bi nam osigurao sigurne i realnije penzije za 20-30 godina, nego, kao što sam već pisao, sprčkicu aktualnog ministra rada i mirovinskog sustava koji je iz nepoznatog razloga brinuo o nekoj budućoj hipotetskoj stabilnosti javnih financija kao da je ta stabilnost cilj sama po sebi.

Nadalje, možemo se tješiti i time da Hrvatska nije usamljena na ovom planetu po pitanju sve očitijeg deficita demokratskih i meritokratskih resursa za donošenje pravih odluka. U slučaju našeg mirovinskog sustava, to može biti samo radikalno povećanje obvezne stope izdvajanja za individualiziranu mirovinsku štednju, kao i dramatično smanjivanje ukupne mase izdataka za tzv. povlaštene umirovljenike. To je prilično očito.

Kad smo već kod samotješenja, čini mi se da smo mi u Hrvatskoj u sličnoj situaciji kao i građani u mnogim drugim “naprednim” zapadnim zemljama zaraženim populizmom koji bi trebao liječiti disfunkcionalni establishment. Možda je, pada mi na pamet, stoga vrijeme da preispitamo temeljne postulate i demokracije i meritokracije. Generacije i generacije odgojene su da i demokraciju i meritokraciju tretiraju kao vrijednosti. Mi nismo školovani za to da procjenjujemo njihove nedostatke i zamke te tražimo lijekove za bolesti društva koje su možda prouzročile upravo ta bezgrešna demokracija i još bezgrešnija meritokracija.

Nisam pobornik teorija raslojavanja i širenja javnog ogorčenja zbog sve veće nejednakosti odnosno koncentracije bogatstva i(ili) moći u sve manjem postotku opće populacije, međutim, činjenica je da je cijeli niz zemalja suočen sa sve širim osjećajem nezadovoljstva na kojima počiva liberalna demokracija, a meritokrati nam na taj sve više zastrašujuć izazov osjećaja rasta nejednakosti ne daju suvisle odgovore.

Razlog za to poprilično je jednostavan: i demokracija i meritokracija su najlogičniji, pametni izbor za svako društvo, ali, naravno, imaju i ugrađene sistemske greške u svojim mehanizmima transmisije ekonomskih i socijalnih posljedica proizašlih upravo iz demokratskih i meritokratskih odluka.

Spektar problema koji mogu izazvati stranputice demokracije poprilično je poznat i u osnovi se svodi na to da je većina (masa) poprilično diskutabilan meritokrat. Ono što je manje prepoznato u mainstream medijima jest da i meritokrati mogu producirati krupne greške, zablude, prodavati nekakve više ili manje personalizirane dogme.

Upozorio bih da se na tržištu upravo pojavila vrlo intrigantna knjiga eminentnog profesora prava s Yalea, Daniela Markovitsa, koji se vrlo ozbiljno bavio rasturanjem “njezine svetosti” Meritokracije. To uostalom govori sam naziv knjige “The Meritocracy Trap: How America’s Foundational Myth Feeds Inequality, Dismantles the Middle Class, and Devours the Elite”.

Markovits argumentira da je jedan od ključnih problema suvremenih zapadnih društava prodavanje lažne priče o tome da se do uspjeha može zahvaljujući trudu, radu i sposobnostima, dok statistika govori suprotno. I zaista, čini li vam se da svi skupa od političara preko novinara do filozofa i matematičara zazivamo neki ideal meritokracije, stručnosti kao vrhunaravnog principa koji bi trebali poštivati? I čini li vam se, što tvrdi Markovits, da je pri tome ta zazivana meritokracija postala upravo ono čemu se opire: mehanizam koncentracije i dinastijske transmisije bogatstva i privilegija kroz generacije? Prema Markovitsu, vertikalna mobilnost u društvima postala je fantazija, a pri tome je sve vjerojatnije da će tzv. srednja klasa potonuti na razinu relativno siromašnih nadničara koji se ni po čemu ne mogu usporediti s bogatim profesionalnim elitama. Kompetitivnost dobro školovanih dobrostojećih meritokrata, koje odgajaju da rade neumorno i povećavaju zaradu, samo pojačava razliku u odnosu na siromašne. I eto: meritokratska mašina, koja u pravilu promovira set vrijednosti prihvatljiv većini u demokraciji, postaje zamka upravo za tu većinu i za vlastitu doktrinu. Sve logično.

Meritokratski pristup rješavanju problema nipošto nije savršen. Nedavno sam pročitao odličan članak u Atlanticu koji je jako ponizio sposobnost eksperata da predviđaju. U temelju tog inače vrlo ozbiljnog članka zabavna je pričica o vrlo uglednom stanfordskom biologu Paulu R. Ehrichu koji je u bestselleru 1968. pod naslovom “The Population Bomb” predvidio da će za samo desetak godina zbog nestašice hrane i prenapučenosti doći do gladovanja stotina milijuna. Bilo je to meritokratsko razmišljanje utemeljeno na postojećim statistikama koje su govorile o strašnoj brzini rasta globalne populacije koji ne prati rast ponude hrane. Naravno, zaključak biologa koji je na leptirima naučio da neka razdoblja mogu donijeti procvat populacije, a druga pomor, bila su vrlo pogrešna. Baš tako niti oni stručnjaci koji su uočili preveliku smionost Ehrlichovih predviđanja, kao što je ekonomist Julian Simon, nisu bili u stanju sagledati sutrašnjicu u svim njezinim aspektima. Znali su možda da je Ehrlich u krivu, ali ne i što će biti sutra.

Ukratko; predlažem zato da se svi skupa malo opustimo, i kao meritokrati i kao demokrati. Moramo si priznati da nismo baš pametni što se tiče budućnosti. To je čak dokazano u jednom ozbiljnom znanstvenom eksperimentu.

Philip Tetlock 1984. godine prisustvovao je sastanku nacionalnog vijeća za američko-ruske odnose te je ostao šokiran zbog razlike između procjena i predviđanja koja su davali različiti autoriteti. Nakon toga je tijekom 20 godina pratio 284 visoko cijenjena eksperta s više od 12 godina iskustva u svojim specijalnostima te ih je redovito anektirao o izvjesnostima budućih događaja. Tijekom tih 20 godina tih 284 meritokrata dalo je 82.361 previđanje za budućnost i dokazali su da su jako loši prognozeri.

Stoga - što bude, bit će.

Predviđam da će sindikati sigurno skupiti dovoljno potpisa za referendum te da aktualni ministar ionako neće inicirati reformu koja bi dugoročno uravnotežila hrvatski mirovinski sustav.

Ovo je demokratsko-meritokratski haiku.