Najdepresivniji podatak u vezi Hrvatske: Broj stanovnika pao je na razinu iz 1960.

Od svih deprimirajućih analiza relativnog položaja Hrvatske u Europi i svijetu kojima smo izloženi posljednjih godina uvjerljivo je najgori graf napravljen na osnovi podataka Svjetske banke koji pokazuje broj građana od 1960 do 2017. godine. Stanje u 2017. je jako loše, ali to nije ništa u odnosu na zaključak do kojeg se dolazi promatrajući trendove. Trend nije loš, nego katastrofalan! Od 1960. do 1990. broj stanovnika Hrvatske povećao se za 15%. Od 1990. do 2017. broj stanovnika se smanjio za 15%. U 2017. u Hrvatskoj je živio jednak broj stanovnika kao i 1960. godine! Sav porast ostvaren u prvih trideset godina izgubljen je u drugih trideset godina s jasnim pokazateljima da budućnost može biti samo gora. I ne, to nije rezultat malog nataliteta zajedničkog razvijenim zemljama. U isto je vrijeme broj stanovnika u zemljama EU narastao za 25%, u Njemačkoj 13,6%, u Poljskoj kao zemlji za koju se uvriježeno smatra da je imala najveće iseljavanje broj stanovnika je u tih 57 godina narastao za više od 28%, od čega nakon primanja u EU 2004. godine broj stanovnika blago pada pa je u tih 13 godina pao za pola posto. U Irskoj kao zemlji u koju navodno odlazi najveći broj Hrvata broj stanovnika se u tim godinama povećao za više od 70%! To što postoje zemlje kao što su Srbija, BiH, Mađarska, Rumunjska, Bugarska, Estonija, Letonija i Litva sa sličnim problemima kao Hrvatska ne može biti izgovor za stav da je to normalno.

Kako nisam demograf, ne smatram se kompetentnim predlagati konkretne demografske mjere, ali iz gore navedenih činjenica svatko može zaključiti da se cilj održavanja ili rasta broja stanovnika Hrvatske ne ispunjava. Predlagatelja demografskih mjera ionako ne nedostaje pa se tako i gradnja crkve i mijenjanje cijena komunalija i otvaranje trgovačkog centra i kupnja udžbenika prezentiraju u kontekstu demografije, pri čemu je najdalje otišla satira filma “Čija je ovo država” u kojem se otvaranje novog zatvorskog krila proglašava demografskom mjerom.

Pitanje na koje mogu pokušati dati odgovor je što mogu poduzeti tvrtke koje posluju u okruženju opisanih trendova. Dva su glavna problema s kojima se hrvatske tvrtke suočavaju. Smanjenje tržišta i nedostatak radne snage. Najčešći impuls menadžera je da snižavaju cijene kada se tržište smanjuje nadajući se da će tako povećati prodaju. Snižavanje cijena u takvoj je situaciji gotovo uvijek kontraproduktivno jer povećanje prodaje ne pokriva smanjenje zarade zbog nižih cijena. Opcija koja u stvari ostaje je da se tržište proširi, da se ista roba ili usluga počne prodavati na drugim tržištima.

Kako je gotovo cijela Hrvatska u istom problemu, pri čemu je dodatno otežavajuća okolnost da je gotovo polovica poslovne aktivnosti koncentrirana u samo jednom gradu, druga tržišta teško mogu biti drugi gradovi ili regije u Hrvatskoj. Time se dolazi do očiglednog zaključka da se napasti moraju strana tržišta, tržišta koja rastu, koja su propulzivna i na kojima postoje poslovne prilike i stalno se otvaraju nove. Irska je u posljednjih deset godina narasla za desetak posto, Turska za dvanaest, a Egipat za više od dvadeset! A u svaku od tih zemalja postoje uspješni hrvatski izvoznici.

Stanovnici Hrvatske sve više shvaćaju da pronalazak posla i preseljenje u stranu zemlju nije kraj života. Pogotovo u Europskoj uniji, gdje se operativni problemi svakodnevno smanjuju kako se nedostatak radnika pogoršava. Ono što je nekad bila selidba iz Imotskog u Split ili iz Šibenika u Zagreb, sada je iz Osijeka u Dublin. Ako tvrtke ne krenu istim smjerom, nudeći i uspijevajući prodavati na stranim tržištima, naći će se u bezizlaznoj situaciji. Usprkos svim medijskim i političkim uvjeravanjima moramo prestati gledati samo svoje dvorište i shvatiti da smo građani Europske unije sa svim obvezama i pravima, ali i prilikama. Po broju stanovnika, a i prema broju poduzeća i radnika, Hrvatska je manja od Barcelone, Toronta i Istanbula. Promatrati samo Hrvatsku kao tržište i ne računati na tržište barem Europske unije, gdje su gotovo sve barijere uklonjene, dugoročno ne bi bilo mudro ni kada bi Hrvatska rasla.

Na žalost, takvo razmišljanje vrlo brzo dovodi i do neizbježnog zaključka: zašto bi uopće imao tvrtku u Hrvatskoj ako mogu jednako ili bolje svoje ciljeve ostvarivati u nekoj drugoj jurisdikciji? Za naše tvrtke to je možda nov način razmišljanja, ali gotovo sve međunarodno uspješne tvrtke sjedišta imaju tamo gdje su im uvjeti najpovoljniji bez obzira na zemlju iz koje su potekli. Tako se vraćamo na Hrvatsku i njezinu vladu. Možda najbolji pokazatelj kvalitete rada vlade, javne i državne uprave je koliko se stranaca i stranih tvrtki odluči preseliti u Hrvatsku.